Veliki petak – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 2

Ant. 1. Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se ròte protiv Gospodina i Pomazanika njegova.

Zašto se bune narodi, *
zašto puci ludosti snuju?

Ustaju kraljevi zemaljski, †
knezovi se ròtê protiv Gospodina *
i Pomazanika njegova:

»Skršimo okove njihove *
i jaram njihov zbacimo!«

Smije se onaj što na nebu stoluje, *
Gospod im se podruguje.

Tad im veli u svom gnjevu, *
žestinom ih on zbunjuje:

»Ta ja kralja svog postavih *
nad Sionom, svojom svetom gorom.«

Obznanjujem odluku Gospodnju: †
Gospodin mi reče: *
»Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti pûke u baštinu, *
i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdènôm, *
i razbit ih kao sud lončarski.«

Opametite se sada, vi kraljevi, *
urazumite se, suci zemaljski.

Služite Gospodinu sa strahom, *
trepetom se pokorite njemu,

da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu, *
kad uskoro plane srdžba njegova.
Blago svima * koji se njemu utječu!

Slava Ocu.

Ant. Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se ròte protiv Gospodina i Pomazanika njegova.

Ps 22 (21), 2-23

Ant. 2. Razdijeliše među se haljine moje i za odjeću moju baciše kocku.

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? *
Daleko si od ridanja moga.

Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; *
noću vapijem i nema mi počinka.

A ipak, ti u Svetištu prebivaš, *
Nado Izraelova!

U tebe se očevi naši uzdaše, *
uzdaše se, i ti ih izbavi;

k tebi su vikali i spasavali se, *
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

A ja, crv sam, a ne čovjek, *
ruglo ljudi i naroda prezir.

Svi koji me vide, podruguju se meni, *
razvlače usne, mašu glavom:

»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi, *
neka ga spasi ako mu omilje!«

Iz krila majčina ti si me izveo, *
mir mi dao na grudima majke.

Tebi sam predan iz materine utrobe, *
od krila majčina ti si Bog moj.

Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, *
a nikog nema da mi pomogne.

Opkoliše me junci mnogobrojni, *
bašanski bikovi okružiše mene.

Ždrijela svoja razvaljuju na me *
ko lav koji plijen kida i riče.

Kao voda razlih se, *
sve mi se kosti rasuše;

srce mi posta poput voska, *
topi se u grudima mojim.

Grlo je moje kao crijep suho, †
i moj se jezik uz nepce slijepi: *
u prah smrtni bacio si mene.

Opkolio me čopor pasa, *
rulje me zločinačke okružile.

Probodoše mi ruke i noge, †
sve kosti svoje prebrojiti mogu, *
a oni me gledaju i zure na me.

Razdijeliše među se haljine moje *
i za odjeću moju baciše kocku.

Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; *
snago moja, pohiti mi u pomoć!

Dušu moju istrgni maču, *
iz šapa pasjih život moj.

Spasi me iz ralja lavljih, *
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!
A sada, braći ću svojoj

navješćivati ime tvoje, *
hvalit ću te usred zbora.

Slava Ocu.

Ant. Razdijeliše među se haljine moje i za odjeću moju baciše kocku.

Ps 38 (37)

Ant. 3. Namještaju mi zamke oni koji mi život vrebaju.

Gospodine, u srdžbi svojoj nemoj me karati, *
i nemoj me kazniti u svojemu gnjevu.

Strijele se tvoje u me zabodoše, *
ruka me tvoja teško pritisnu.
Na tijelu mi ništa zdravo nema

zbog gnjeva tvog, *
od grijeha mojih mira mi nema kostima.

Zloće moje glavu su mi nadišle, *
kao preteško breme tište me.

Rane moje zaudaraju i gnjiju *
zbog bezumnosti moje.

Pogurih se sav i zgrčih, *
povazdan lutam žalostan.

Moji bokovi puni su ognjice, *
na tijelu mi ništa zdravo nema.

Iscrpljen sam i satrven posve, *
stenjem od jecanja srca svojega.

Gospodine, sve su mi želje pred tobom, *
i vapaji moji nisu ti skriveni.

Srce mi udara silno, snaga me ostavlja, *
i svjetlost vida očinjega gasi se.

Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše; *
i moji najbliži stoje daleko.

Namještaju mi zamke *
oni koji mi život vrebaju,

koji mi žele nesreću, propašću mi prijete *
i uvijek smišljaju prijevare.

A ja sam kao gluh i ništa ne čujem *
i, kao nijem, usta ne otvaram.

Postadoh ko čovjek koji ne čuje *
i koji u ustima nema odgovora.

Jer u tebe se, Gospodine, uzdam,*
ti ćeš me uslišati, Gospodine, Bože moj!

Rekoh: »Nek se ne raduju nada mnom, †
kad mi noga posrne, *
nek se ne uzdižu nada mnom!«

Jer umalo ne propadoh, *
i moja je bol svagda preda mnom.

Bezakonje svoje ja priznajem, *
zabrinut sam zbog grijeha svojega.

A koji su bez razloga protiv mene, moćni su, *
i mnogi su koji me mrze bezrazložno.

Za dobro zlom mi uzvraćaju, *
protive mi se što tražim dobro.

Gospodine, ne ostavljaj me! *
Bože moj, ne udaljuj se od mene!

Požuri se meni u pomoć, *
Gospodine, spase moj!

Slava Ocu.

Ant. Namještaju mi zamke oni koji mi život vrebaju.

Ustadoše na me svjedoci lažni.I nepravda slaga sebi.

Iz Poslanice Hebrejima

9, 11-28

Krist – Veliki svećenik vlastitom krvlju jednom zauvijek uđe u Svetinju nad svetinjama

Braćo, Krist se pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje.

Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!

A radi ovoga je Posrednik novoga Saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog Saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu. Jer, gdje je posrijedi savez-oporuka, potrebno je dokazati smrt oporučitelja. Oporuka je, doista, valjana tek nakon smrti: nikad ne vrijedi dok oporučitelj živi. Stoga ni onaj prvi Savez nije bez krvi ustanovljen.

Pošto je svemu narodu priopćio svaku zapovijed zakonsku, uze Mojsije krv junaca i jaraca s vodom i grimiznom vunom i izopom te samu Knjigu i sav narod poškropi govoreći: Ovo je krv Saveza koji vam odredi Bog; a onda krvlju slično poškropi i Šator i sve bogoslužno posuđe. I gotovo se sve po Zakonu čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ako se, dakle, slike onoga što je na nebu time čiste, potrebno je da se samo to nebesko čisti žrtvama od tih uspješnijima.

Krist, doista, ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u sámo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u Svetinju s tuđom krvlju, inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta. No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prȉnese da grijehe mnogih ponèse, a drugi put će se – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.

OTPJEV Usp. Iz 53, 7. 12

R. Ko jagnje na klanje odvedoše ga, i dok ga zlostavljahu, nije otvorio usta svojih; predadoše ga na smrt, * da oživi svoj narod.
O. Sam se ponudio na smrt i među zlikovce je bio ubrojen. * Da oživi.

Iz Kateheza svetoga Ivana Zlatoustog, biskupa

(Kateh. 3, 13-19: SC 50, 174-177)

Snaga Kristove krvi

Želiš li čuti u čemu je snaga Kristove krvi? Povratimo se njezinoj slici, sjetimo se nekadašnjeg znaka i ispripovjedimo staro Pismo.

Mojsije naredi: Zakoljite janje od godine i njegovom krvlju namažite vrata. Što to govoriš, Mojsije? Da janjeća krv može osloboditi razumnog čovjeka? I te kako da može, ali ne zato što je krv, nego zato što je ta krv znak i slika Gospodnje krvi. A ako sada neprijatelj vidi ne na dovratnicima krv negdašnjeg znaka, nego da na ustima vjernika blista prava Kristova krv, kojom se posvećuju dovratnici Kristova hrama, još će brže uzmaknuti.

Želiš li uvidjeti i drugu snagu te krvi? Želio bih da pogledaš odakle je najprije potekla i iz kojeg je izvora provrela. S križa je najprije potekla, a srce Isusovo joj je izvor. Kad je Isus umro i dok je još na križu visio, približio se vojnik, kopljem mu je probio prsi, pa odatle je potekla krv i voda. Jedno je simbol krštenja, a drugo svetoga Sakramenta. Vojnik je probio prsi i tako otvorio zid svetoga hrama, u kojem sam našao divno blago i blistavo bogatstvo kojim se dičim. Tako je bilo i s onim davnim jaganjcem. Židovi su ubili janje, a ja sam upoznao plod te žrtve.

Iz prsiju poteče krv i voda. Ne bih htio, slušatelju, da tako olako prijeđeš preko tajna ovog otajstva. Još moram progovoriti mistično i otajstveno. Rekao sam da je voda i krv bila simbol krštenja i Sakramenta. Sveta Crkva je utemeljena po kupelji preporođenja i obnove Duha Svetoga, tj. po krštenju i sakramentima koji su izišli iz prsiju Kristovih. Tako je iz svoga boka Krist sazidao Crkvu kao što je iz Adamova rebra sazdana njegova žena Eva.

Upravo zbog toga i Pavao misleći na Kristov bok ovako svjedoči: Mi smo od tijela njegova i od kostiju njegovih. Kao što je Bog htio iz Adamova rebra stvoriti ženu, tako nam je i Krist iz svoga boka dao vodu i krv, po kojima se obnavlja Crkva. I kao što je za Adamova sna Bog otvorio njegovo rebro, tako nam je i Krist odmah iza smrti dao vodu i krv.

Pogledajte na koji je način Krist povezao sa sobom Crkvu, svoju zaručnicu. Pogledajte kakvom nas hranom hrani. Jedna je ista hrana po kojoj se rađamo i hranimo. Kao što žena po prirodnoj sklonosti hrani svoje dijete svojim mlijekom i krvlju, tako i Krist uvijek hrani svojom krvlju one koje preporađa u sakramentu krštenja.

OTPJEV 1 Pt 1, 18-19; Ef 2, 18; 1 Iv 1, 7

R. Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca. * Po njemu svi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.
O. Krv Isusa Krista, Sina Božjega, čisti nas od svakoga grijeha. * Po njemu.

Pogledaj, molimo, Gospodine, na ovu svoju obitelj za koju se Gospodin naš Isus Krist nije sustezao predati u ruke zločinaca i podnijeti muku križa. Koji s tobom.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.