Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Sve stvorove obasjavaš.
Ti svjetlo si nam duhovno,
Svim srcem tebe slavimo.
Vijek nova, živa svjetlila,
I po njima kroz vjekove
Spasenja staze otvaraš.
I umnost ljudske pameti
Po ovim tvojim slugama
Nas novim svjetlom obasja.
Što naukom svetim odskače,
U zboru svetih blista se
Nebeskom slavom ovjenčan.
Po zagovoru njegovu:
Daj nama spoznat istinu
I sretno k tebi prispjeti.
I Sine jednak Ocu svom
Što s njim i s Duhom Presvetim
U kraju vladaš vječitom. Amen.
Ps 31 (30). Pouzdana molitva nevoljnika
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23, 46).
I.
Ant. 1. Prikloni, Gospodine, k meni uho svoje da me oslobodiš.
Tebi se, Gospodine, utječem, †
o da se ne postidim nikada: *
u svojoj me pravdi izbavi!
Prikloni k meni uho svoje, *
pohiti da me oslobodiš!
Budi mi hrid zaštite, *
tvrđava spasenja.
Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, *
radi svoga imena vodi me i ravnaj.
Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, *
jer ti si moje utočište.
U tvoje ruke predajem duh svoj: *
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.
Ti mrziš one koji štuju ništave kumire, *
a ja se u Gospodina uzdam.
Radosno ću klicat tvojoj milosti, †
jer si na moju bijedu pogledao, *
pomogao u tjeskobi duši mojoj.
Nisi me predao u ruke dušmana, *
noge si mi na prostran put izveo.
Slava Ocu.
Ant. Prikloni, Gospodine, k meni uho svoje da me oslobodiš.
II.
Ant. 2. Licem svojim, Gospodine, obasjaj slugu svojega.
Smiluj mi se, Gospodine,
jer sam u tjeskobi, *
od jada slabi mi oko, duša i tijelo.
Život mi se troši u gorčini, *
ljeta moja u jecanju.
U muci mi se iscrpila snaga, *
i kosti su moje klonule.
Dušmanima svojim ruglo postadoh, †
susjedima podsmijeh, znancima strašilo; *
koji me vide vani, bježe od mene.
Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi, *
postadoh ko razbijena posuda.
Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: †
sastaju se protiv mene *
i smišljaju kako da mi život oduzmu.
A ja se, Gospodine, u tebe uzdam; *
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja: †
istrgni me iz ruke dušmana *
i onih koji me progone!
Rasvijetli lice nad slugom svojim, *
po svojoj me dobroti spasi.
Slava Ocu.
Ant. Licem svojim, Gospodine, obasjaj slugu svojega.
III.
Ant. 3. Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu čudesnom dobrotom svojom.
O, kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, *
koju čuvaš za one koji te se boje,
koju iskazuješ onima što se tebi utječu *
na očigled sinovima čovječjim.
Zaklanjaš ih štitom lica svoga *
od zavjera ljudskih;
u šatoru svom ih skrivaš *
od jezika svadljivih.
Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu *
čudesnom dobrotom u gradu tvrdom.
U tjeskobi svojoj već mišljah: *
»Odbačen sam od pogleda tvoga.«
Ali ti si čuo glas mog zaziva *
dok sam tebi vapio.
Ljubite Gospodina, svi sveti njegovi: *
čuva Gospodin svoje vjernike,
a obilno vraća onima *
koji postupaju oholo.
Budite hrabri i jaka srca, *
svi koji se u Gospodina uzdate!
Slava Ocu.
Ant. Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu čudesnom dobrotom svojom.
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje!I daj nam svoje spasenje!
Iz Knjige proroka Izaije
24, 1-18
Gospodnje očitovanje u njegov dan
Gle, Gospodin razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene. Svećenik će biti ko i narod, gospodar ko i sluga, gospodarica ko i sluškinja, prodavač ko i kupac, zajmodavac ko i zajmoprimac, vjerovnik ko i dužnik. Opustošena će biti zemlja, opljačkana sasvim, jer je Gospodin odlučio.
Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše Zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše. Zato prokletstvo proždire zemlju, okajavaju stanovnici njeni. Zato su sažgani žitelji zemljini, i malo je ljudi preostalo.
Vino tuguje, loza vene, uzdišu svi što bijahu srca vesela. Prestalo je veselje uz bubnje, zamrla je graja razigrana; umukla je glazba citarâ. Ne pije se više vino uz pjesmu, ogrknu piće silovito.
Razoren je grad ništavila, zatvoren ulaz svim kućama. Jauk po ulicama zbog vina, nesta svakog veselja, radost je iz zemlje prognana. Tek pustoš ostade u gradu, u trijeske smrskana su vrata. Jer tako se zbiva na zemlji, među narodima, kao kad se oberu masline il paljetkuje grožđe nakon berbe.
Oni glas podižu, kliču od radosti; uznose s mora veličajnost Gospodnju. I na istoku ime Gospodnje slave oni, na otocima mora ime Gospodina, Boga Izraelova. S kraja zemlje čujemo pjesme: »Slava Pravedniku!«
Ali ja kažem: »Propadoh! Propadoh! Jao meni! Vjerolomci se iznevjeriše, nevjerom se, vjerolomci, iznevjeriše.« Strava, jama, zamka tebi, žitelju zemlje: tko pred glasom strave uteče, u jamu će upasti; tko se iz jame izvuče, zamka će ga uhvatit. Da, otvorit će se ustave u visini i zatresti zemlji temelji.
OTPJEV Iz 24, 14. 15; Ps 96, 1
R. Oni glas podižu, kliču od radosti: * Uznosite veličajnost Gospodnju!
O. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, pjevaj Gospodinu, sva zemljo! * Uznosite.
Iz Poslanica svetog Ambrozija, biskupa
(Posl. 2, 1-2. 4-5. 7: PL 16 [izd. 1845], 847-881)
Milinom svojih riječi razdragao si narod
Prihvatio si se svećeničke službe te sjediš na kormilu Crkve i upravljaš lađom proti valovlju. Drži ključ vjere, da te ne prestraše teške oluje ovoga vremena. More je doduše veliko i prostrano, ali ne boj se, jer on je na morima utemelji i na rijekama učvrsti.
Stoga Crkva Gospodnja, posred tolikih mora, zasluženo nepomično stoji, utemeljena na apostolskoj stijeni, te na nepokolebljivu temelju traje, koliko god je udara pobješnjelo valovlje. Zapljuskuju je valovi, ali se ne trese; biju je, ali se o nju razbijaju, povlačeći se s velikom tutnjavom. A ona pruža uvijek sigurnu luku spasenja za sve premorene moreplovce. Pa makar se morem ljulja, prodorno plovi rijekama. Nisu li to one rijeke o kojima piše: Rijeke podigoše svoj glas? To su rijeke što teku iz utrobe onoga koji je napojen Kristom te je primio Duha Božjega. Te rijeke, nabujale duhovnom milosti, podigoše svoj glas.
Postoji rijeka što zalijeva svete njegove poput bujice. Postoji brzica-rijeka što veseli grad Božji, mironosnu i smirenu dušu. Tko god primi od izobilja te rijeke, podiže glas svoj, kao ono evanđelist Ivan, Petar i Pavao. I kao što Apostoli zvonkim propovjedničkim navještajem razglasiše Blagovijest u sve krajeve svijeta, tako i on počinje naviještati Gospodina Isusa.
Primi, dakle, od Krista to da se i tvoj glas razliježe. Zahvati vode Kristove, vode što hvali Gospodina. Skupi vodu što je odasvud izlijevaju oblaci prorokâ. Tko god skuplja vodu s brdâ te je sebi navodi ili crpe iz izvorâ, i sam će prokišiti kao oblak. Napuni, dakle, krilo svoga duha, da se tvoja zemlja natopi te nabubri matičnim izvorima.
Tko, dakle, mnogo s razumijevanjem čita, napunja se. A tko je napunjen, druge natapa. Stoga veli Pismo: Kad se oblaci napune kišom, prosiplju je na zemlju.
Neka ti riječi budu poput vode tekućice, čiste i bistre, da ćudorednim izlaganjem gode slušateljstvu, te milinom svojih riječi narod razdragaš, te rado pođe kamo god ga povedeš.
Nagovori neka ti budu puni razumnosti. Stoga i veli Salomon: Usta su mudračeva oružje razuma. A na drugome mjestu: Neka ti usta obuzdava razumnost. To znači: neka u javnosti tvoj govor svijetli, razumnost neka sijeva, i tvoj nagovor i rasprava neka ne treba tuđe potvrde; nego, neka se tvoj govor brani svojim oružjem, i neka ti nijedna riječ ne bude izlišna te ne izusti besmislice.
OTPJEV 2 Tim 4, 2; Sir 48, 4. 8
R. Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj, * sa svom strpljivošću i poukom.
O. Može li se itko dičiti pred tobom koji si i kraljeve naveo na obraćenje? * Sa svom.
Bože, ti si dao svetom biskupu Ambroziju da bude učitelj katoličke vjere i uzor apostolske hrabrosti. Podiži uvijek u svojoj Crkvi ljude po svom srcu da je vode mudro i odvažno. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.