Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Osluhni, Bože preblagi,
Glas smjerne naše molitve.
U ljubavi nas složi ti!
Osvrni se na narod svoj
S nebeskog svoga prijestolja
Ti uljem revne ljubavi.
Po blagosti milostivoj
Ti čisti ljage srdaca,
I pale duše pridigni.
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 102 (101). Molitva prognanika
Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji (2 Kor 1, 4). I.
Ant. 1. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
Gospodine, usliši molitvu moju, *
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lica od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši!
Jer moji dani nestaju poput dima, *
a moje kosti gore kao oganj.
Srce mi se, udareno, suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu.
Svagda me grde dušmani moji; *
proklinju me oni što bjesne na me.
Pepeo jedem poput kruha, *
a piće svoje miješam sa suzama
zbog tvoje ljutine i gnjeva, *
jer si me digao i bacio.
Moji su dani ko oduljena sjena, *
a ja se, gle, sušim poput trave.
Slava Ocu.
Ant. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
II.
Ant. 2. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
A ti, Gospodine, ostaješ dovijeka *
i tvoje ime kroza sva koljena.
Ustani, smiluj se Sionu; †
vrijeme je da mu se smiluješ *
– sada je čas!
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega, *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta, *
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva, *
da izbavi smrti predane,
da se na Sionu navijesti ime Gospodnje *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.
Slava Ocu.
Ant. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
III.
Ant. 3. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Putem si istrošio sile moje, *
skratio mi dane.
Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih! *
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
U početku utemelji zemlju, *
i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, *
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: †
ti si uvijek isti *
– godinama tvojim nema kraja.
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru, *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
Slava Ocu.
Ant. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Iz Knjige o Jobu
3, 1-26
Jobova jadopojka
Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; poče svoju besjedu i reče: O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: »Začeo se dječak!« U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! O, da bi ga tama svega presvojila, nek se ne dodaje danima godine, nek ne ulazi u brojenje mjeseci! A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit su kadri! Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć iz utrobe? Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. Ne bih bio – ko nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje. Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše, koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom, za njome kopaju? Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
Zato videć hranu, uzdahnuti moram, ko voda se moji razlijevaju krici. Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.
OTPJEV Job 3, 24-26; 6, 13
R. Zato videć hranu, uzdahnuti moram, ko voda se moji razlijevaju krici. Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. * Gospodine, gnjev tvoj siđe na mene.
O. Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? * Gospodine.
Iz Ispovijestī svetog Augustina, biskupa
(Knj. 10, 1, 1 – 2, 2; 5, 7: CSEL 33, 226-227, 230-231)
Tebi sam, Gospodine, sasvim poznat, kakav god bio
Upoznat ću te, poznavaoče moj, upoznat ću te kao što sam i upoznat od tebe. Snago duše moje, uđi u nju i oblikuj je prema sebi, da je imaš i posjeduješ bez ljage i bore. To je moja nada, zato govorim, i u toj se nadi radujem kad god se radujem pravo. Sve ostale stvari ovoga života toliko manje zaslužuju da se za njima plače koliko se više plače, i toliko više zaslužuju da se za njima plače koliko se manje plače. Evo, ljubio si istinu, jer onaj koji je vrši dolazi k svjetlu. Hoću je vršiti u svom srcu ispovijedanjem svojim pred tobom, a pisanjem svojim pred mnogim svjedocima.
Što bi tebi, Gospodine, čijim je očima otkriven bezdan ljudske savjesti, moglo ostati skriveno u meni, kad i ne bih toga htio priznati pred tobom? Samo bih tebe sakrio sebi, a ne sebe tebi. Sada pak, kad moj uzdah svjedoči da sam mrzak sam sebi, ti si moja svjetlost, moja radost, moja ljubav, moja želja, tako da se stidim samoga sebe, odbacujem sebe i izabirem tebe, ne želeći se sviđati ni tebi ni sebi osim po tebi.
Tebi sam dakle, Gospodine, sasvim poznat, kakav god bio. A koja je korist što ti se ispovijedam, već sam rekao. Ne činim to riječima ni glasovima tjelesnim nego riječima duše i vapajem misli, koji je poznat tvome uhu. Kad sam naime zao, ispovijedati se tebi ne znači ništa drugo nego biti mrzak sebi, a kad sam dobar, ispovijedati se tebi ne znači ništa drugo nego svoju dobrotu ne pripisivati sebi, jer ti, Gospodine, blagoslivljaš pravednika, ali ga prije toga opravdavaš dok je bezbožan. Stoga se moja ispovijed, Bože moj, pred licem tvojim odvija tiho i ne tiho: šuti naime glas, a viče srce.
Ti me naime, Gospodine, sudiš. Jer iako nijedan čovjek ne zna što se događa u čovjeka osim duha čovječjega koji je u njemu, ipak ima nešto u čovjeku što ne zna ni sam duh čovječji koji je u njemu, a ti, Gospodine, znaš sve što je u njemu, jer si ga ti stvorio. I ma koliko ja pred licem tvojim prezirao sebe i smatrao se prahom i pepelom, ipak znam nešto o tebi što ne znam o sebi.
I zaista vidimo sada kroz ogledalo kao u zagonetki, a još ne licem u lice. I zato, dok lutam u tuđini bez tebe, bliži sam sebi nego tebi, a ipak znam o tebi da ni na koji način ne možeš biti povrijeđen, ali ne znam kojim napastima mogu odolijevati, a kojima ne mogu. Ali imam nadu, jer ti si vjeran i ne dopuštaš da budemo iskušavani preko onoga što možemo podnijeti, nego nam u kušnji daješ i pomoć da možemo izdržati.
Ispovjedit ću dakle što znam o sebi, a ispovjedit ću i ono što ne znam o sebi, jer i ono što znam o sebi znam zato jer mi ti svijetliš, a što o sebi ne znam, tako dugo neću znati dok tama moja ne postane kao podne pred licem tvojim.
OTPJEV Ps 139, 1. 2. 7.
R. Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, * izdaleka ti već misli moje poznaješ.
O. Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? * Izdaleka.
Gospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.