Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Zablistaj, Sine Djevičin,
Da svijet se čitav zadivi
Rođenju Bogočovjeka.
Po snazi Duha Svetoga
Riječ, evo, tijelom postade,
I krilo Djeve procvate.
I Djevom vazda ostade.
U krilo Bog joj silazi
I krilo hram joj postaje.
Kô kralj iz svoje palače,
Kô Div u dvije naravi,
I kreni hitro na put svoj!
Obuci tijelo čovječje
I slabost tijela našega
Opasuj snagom božanskom!
Od blista Svjetla vječnoga.
To svjetlo nema zalaza
I našoj vjeri stalno sja.
Sa Ocem tebi slava sva
Kô Tješitelju Presvetom
I sad i u sve vjekove! Amen.
Ps 78 (77), 1-39. Božja vjernost njegovu narodu kroz povijest spasenja
Sve se to njima, kao pralik, događalo, a napisano je za upozorenje nama (1 Kor 10, 11). I.
Ant. 1. Oci nam naši kazivahu silu Gospodnju i djela čudesna što ih učini.
Poslušaj, narode moj, moju nauku, *
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku, *
iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Ono što čusmo i saznasmo, *
što nam kazivahu oci,
nećemo kriti djeci njihovoj, *
predat ćemo budućem koljenu:
slavu Gospodnju i silu njegovu, *
i djela čudesna što ih učini.
Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, *
Zakon postavi u Izraelu,
da ono što naredi ocima našim *
oni djeci svojoj objave,
da sazna budući naraštaj, †
i sinovi koji će se roditi *
da ustanu i djeci svojoj kazuju
da u Boga ufanje svoje stave †
i ne zaborave djela Božjih, *
već da vrše zapovijedi njegove,
kako ne bi bili, kao oci njihovi, *
naraštaj buntovan, prkosan –
naraštaj srcem nestalan *
i duhom Bogu nevjeran.
Sinovi Efrajimovi, ratnici s lûkom, *
u dan bitke okrenuše leđa.
Saveza s Bogom ne održaše *
i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.
Zaboraviše na djela njegova, *
na čudesa koja im pokaza.
Pred njihovim ocima činio je čudesa *
u Egiptu, u Soanskom polju.
On more razdijeli i njih prevede, *
vode kao nasip uzdiže.
Danju ih vodio oblakom, *
a svu noć svjetlom ognjenim.
U pustinji hrid prolomi *
i napoji ih obilno kao iz bezdana.
Iz stijene izbi potoke *
te izvede vode kao velike rijeke.
Slava Ocu.
Ant. Oci nam naši kazivahu silu Gospodnju i djela čudesna što ih učini.
II.
Ant. 2. Sinovi su Izraelovi jeli manu i pili iz duhovne stijene koja ih je pratila.
A oni jednako griješiše, *
prkosiše Višnjem u pustinji.
Boga su kušali u srcima svojim *
ištuć jela svojoj pohlepnosti.
Prigovarali su Bogu i pitali: *
»Može li Gospodin
stol u pustinji prostrijeti?
Eno, udari u hrid, i voda poteče *
i provreše potoci:
a može li dati i kruha *
i mesa pružiti svome narodu?«
Kad to začu Gospodin, gnjevom usplamtje: †
oganj se raspali protiv Jakova, *
srdžba se razjari protiv Izraela,
jer ne vjerovaše Bogu, *
niti se u njegovu pomoć uzdaše.
Pa ozgo naredi oblacima *
i otvori brane nebeske,
ko kišu prosu na njih manu da jedu *
i nahrani ih kruhom nebeskim.
Čovjek blagovaše kruh Jakih; *
on im dade hrane do sitosti.
Probudi na nebu vjetar istočni *
i svojom silom južnjak dovede.
Prosu na njih mesa ko prašine, *
i ptice krilatice ko pijeska morskoga.
Padoše usred njihova tabora *
i oko šatora njihovih.
Jeli su i nasitili se veoma, *
želju njihovu on im ispuni.
Još nisu svoju utažili pohlepu *
i jelo im još bješe u ustima,
kad se srdžba Božja na njih raspali: †
pokosi smrću prvake njihove *
i mladiće pobi Izraelove.
Slava Ocu.
Ant. Sinovi su Izraelovi jeli manu i pili iz duhovne stijene koja ih je pratila.
III.
Ant. 3. Spominjahu se da je Bog hridina njihova i otkupitelj njihov .
Uza sve to griješiše dalje *
i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.
I skonča im dane jednim dahom *
i njihova ljeta naglim svršetkom.
Kad ih ubijaše, tražiše ga, *
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova *
i Svevišnji njihov otkupitelj.
Ali ga opet ustima svojim varahu *
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime *
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.
A on im milosrdno grijeh praštao *
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao *
da ne plane svom jarošću.
Spominjao se da su pȕt *
i dah koji odlazi i ne vraća se više.
Slava Ocu.
Ant. Spominjahu se da je Bog hridina njihova i otkupitelj njihov .
Nek milost tvoja, Gospodine, dođe na mene.I spasenje tvoje po tvom obećanju.
Iz Knjige proroka Izaije
47, 1. 3b-15
Plač nad Babilonom
Spusti se, sjedni u prašinu, djevice, kćeri babilonska! Sjedni na zemlju, bez prijestolja, kćeri kaldejska! Jer néćē te više zvati nježnom i tankoćutnom. Ja ću se osvetiti, odvraćat me nitko neće. Otkupitelj naš, ime mu je Gospodin nad Vojskama, Svetac Izraelov, kaže:
Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska. Jer, néćē te više zvati vladaricom kraljevstava.
Razgnjevih se na svoj narod, oskvrnuh svoju baštinu. Tebi ih u ruke izručih, a ti im ne iskaza milosti. Na starce si stavljala jaram svoj preteški. Govorila si: »Dovijeka gospodaricom ću ostati.« Nikad nisi to k srcu uzela, ni pomislila kako će se završiti.
A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svom govoriš: »Ja, i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!« Stići će te oboje, za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom će te mjerom snaći oboje, pokraj svega tvojeg vračanja i množine tvojih zaklinjanja!
U zloću si se svoju uzdala, govorila si: »Nitko me ne vidi!« Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom si srcu govorila: »Ja i nitko drugi!« Zlo će te snaći – nećeš ga presresti; oborit će se na te nesreća – nećeš je odvratiti; doći će na te propast iznenada – nećeš je predvidjeti.
Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati? Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći.
Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeći. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Neće ostat ni žerave da se tko ogrije ni ognjišta da uza nj posjedne! Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila od mladosti! Poći će svaki svojim putem, i nikog neće biti da te spasi.
OTPJEV Iz 49, 13; 47, 4
R. Kličite, nebesa, veseli se, zemljo; podvikujte, planine, od veselja: * Gospodin će iskazati milosrđe siromasima svojim.
O. On je Otkupitelj naš, ime mu je Gospodin nad Vojskama, Svetac Izraelov. * Gospodin će.
Iz rasprave Protiv krivovjerja, svetog Ireneja, biskupa
(Knj. 3, 20, 2-3: SC 34, 342-344)
Rasporedba otkupiteljskog utjelovljenja
Bog je čovjekova slava; čovjek je pak predmet Božjeg djelovanja, sve njegove mudrosti i kreposti.
Kao što se liječnik iskušava na bolesnicima, tako se i Bog očituje na ljudima. Zato i kaže Pavao: Bog je pripustio da sve ogrezne u nevjeri, da bi se svemu smilovao: a to je rekao o čovjeku koji je bio Bogu neposlušan i lišen besmrtnosti. Zatim je postigao milosrđe i po Sinu Božjem primio posinovljenje.
Takav čovjek, ako se bude bez hvastanja i nadimanja pravo slavio stvorenjima i Stvoriteljem, to jest svemogućim Bogom koji je sve stvorio, i ako ustraje u njegovoj ljubavi, pokornosti, zahvalnosti, primit će od njega veću slavu kad uzdignut postane potpuno sličan onome koji je za nas umro.
Jer sam je, učinjen na sliku grešnog tijela, učinio čovjeka sebi sličnim, označio ga Bogu kao nasljedovatelja, osposobio ga, prema Očevu pravilu, za gledanje Boga i omogućio mu da posjeduje Oca. Riječ Božja bila je u čovjeku i postala Sinom Čovječjim da čovjeka privikne primati Boga i da Boga privikne stanovati u čovjeku prema Očevoj volji.
Dakle, poradi toga znaka našega spasenja, sam je Gospodin dao Emanuela rođenog od Djevice, jer je sam Gospodin bio onaj koji ih je spašavao, budući da sami sebe nisu mogli spasiti. Zato Pavao, priznavajući ljudsku slabost, kaže: Znam da u mom tijelu nema dobra, ističući da dobro našeg spasenja ne dolazi od nas, nego od Boga. I opet: Jadna li mene čovjeka, tko će me osloboditi od ovoga smrtnog tijela? Zatim navodi osloboditelja – milost Gospodina našega Isusa Krista.
A to i Izaija potvrđuje: Ojačajte se, ruke oslabljene i koljena klecava, osokolite se, malodušni, ojačajte se, ne bojte se. Evo, Gospodin naš doći će da sudi, on će doći i spasiti nas; to znači da smo se imali spasiti ne sami po sebi, nego s Božjom pomoći.
OTPJEV Usp. Jr 31, 10; 4, 5
R. Čujte, o narodi, riječ Gospodnju, objavite je širom svijeta; * razglasite je dalekim krajevima; Spasitelj naš dolazi.
O. Obznanite i objavite; vičite punim glasom. * Razglasite je.
Gospodine, Bože naš, daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.