Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Iz krila Oca vječnoga,
Što rodi se od Djevice
Kad vrijeme bî da spasiš svijet.
Zapali srca ljubavlju
Da tašt užitak ostave,
Nebeske slasti okuse.
Da zle u oganj oboriš
I milo svoje odane
Pozoveš, da ih okruniš.
Olúje tamnog plamenja,
Već daj nam Boga gledati
I rajsku slast uživati.
I tebi, Duše Presveti,
Ko otprije što bila je,
Nek bude slava uvijeke. Amen.
Ps 31 (30). Pouzdana molitva nevoljnika
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23, 46). I.
Ant. 1. Prikloni, Gospodine, k meni uho svoje da me oslobodiš.
Tebi se, Gospodine, utječem, †
o da se ne postidim nikada: *
u svojoj me pravdi izbavi!
Prikloni k meni uho svoje, *
pohiti da me oslobodiš!
Budi mi hrid zaštite, *
tvrđava spasenja.
Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, *
radi svoga imena vodi me i ravnaj.
Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, *
jer ti si moje utočište.
U tvoje ruke predajem duh svoj: *
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.
Ti mrziš one koji štuju ništave kumire, *
a ja se u Gospodina uzdam.
Radosno ću klicat tvojoj milosti, †
jer si na moju bijedu pogledao, *
pomogao u tjeskobi duši mojoj.
Nisi me predao u ruke dušmana, *
noge si mi na prostran put izveo.
Slava Ocu.
Ant. Prikloni, Gospodine, k meni uho svoje da me oslobodiš.
II.
Ant. 2. Licem svojim, Gospodine, obasjaj slugu svojega.
Smiluj mi se, Gospodine,
jer sam u tjeskobi, *
od jada slabi mi oko, duša i tijelo.
Život mi se troši u gorčini, *
ljeta moja u jecanju.
U muci mi se iscrpila snaga, *
i kosti su moje klonule.
Dušmanima svojim ruglo postadoh, †
susjedima podsmijeh, znancima strašilo; *
koji me vide vani, bježe od mene.
Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi, *
postadoh ko razbijena posuda.
Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: †
sastaju se protiv mene *
i smišljaju kako da mi život oduzmu.
A ja se, Gospodine, u tebe uzdam; *
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja: †
istrgni me iz ruke dušmana *
i onih koji me progone!
Rasvijetli lice nad slugom svojim, *
po svojoj me dobroti spasi.
Slava Ocu.
Ant. Licem svojim, Gospodine, obasjaj slugu svojega.
III.
Ant. 3. Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu čudesnom dobrotom svojom.
O, kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, *
koju čuvaš za one koji te se boje,
koju iskazuješ onima što se tebi utječu *
na očigled sinovima čovječjim.
Zaklanjaš ih štitom lica svoga *
od zavjera ljudskih;
u šatoru svom ih skrivaš *
od jezika svadljivih.
Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu *
čudesnom dobrotom u gradu tvrdom.
U tjeskobi svojoj već mišljah: *
»Odbačen sam od pogleda tvoga.«
Ali ti si čuo glas mog zaziva *
dok sam tebi vapio.
Ljubite Gospodina, svi sveti njegovi: *
čuva Gospodin svoje vjernike,
a obilno vraća onima *
koji postupaju oholo.
Budite hrabri i jaka srca, *
svi koji se u Gospodina uzdate!
Slava Ocu.
Ant. Blagoslovljen Gospodin, jer me obasu čudesnom dobrotom svojom.
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje!I daj nam svoje spasenje!
Iz Knjige proroka Izaije
47, 1. 3b-15
Plač nad Babilonom
Spusti se, sjedni u prašinu, djevice, kćeri babilonska! Sjedni na zemlju, bez prijestolja, kćeri kaldejska! Jer néćē te više zvati nježnom i tankoćutnom. Ja ću se osvetiti, odvraćat me nitko neće. Otkupitelj naš, ime mu je Gospodin nad Vojskama, Svetac Izraelov, kaže:
Sjedi šutke, u mrak se povuci, kćeri kaldejska. Jer, néćē te više zvati vladaricom kraljevstava.
Razgnjevih se na svoj narod, oskvrnuh svoju baštinu. Tebi ih u ruke izručih, a ti im ne iskaza milosti. Na starce si stavljala jaram svoj preteški. Govorila si: »Dovijeka gospodaricom ću ostati.« Nikad nisi to k srcu uzela, ni pomislila kako će se završiti.
A sad poslušaj, razvratnice, koja sjediš bezbrižno i u srcu svom govoriš: »Ja, i nitko drugi! Nikad neću obudovjeti, neću djece izgubiti!« Stići će te oboje, za tren, u isti dan! Izgubit ćeš djecu, obudovjet ćeš! Punom će te mjerom snaći oboje, pokraj svega tvojeg vračanja i množine tvojih zaklinjanja!
U zloću si se svoju uzdala, govorila si: »Nitko me ne vidi!« Mudrost tvoja i znanje zavedoše te. U svom si srcu govorila: »Ja i nitko drugi!« Zlo će te snaći – nećeš ga presresti; oborit će se na te nesreća – nećeš je odvratiti; doći će na te propast iznenada – nećeš je predvidjeti.
Ustraj, dakle, u svojim zaklinjanjima i u tolikim svojim čaranjima, oko kojih si se trudila od mladosti. Možda će ti biti od koristi? Možda ćeš s njima strah utjerati? Izmoriše te mnogi tvoji savjetnici! Nek ustanu samo da te spase oni koji premjeravaju nebesa, koji promatraju zvijezde i koji svakog mjeseca proriču ono što će te snaći.
Gle, oni će biti poput pljeve, oganj će ih sažeći. Ni sami sebe neće izbaviti iz zagrljaja plamenoga. Neće ostat ni žerave da se tko ogrije ni ognjišta da uza nj posjedne! Takvi će ti biti vrači tvoji, oko kojih si se trudila od mladosti! Poći će svaki svojim putem, i nikog neće biti da te spasi.
OTPJEV Iz 49, 13; 47, 4
R. Kličite, nebesa, veseli se, zemljo; podvikujte, planine, od veselja: * Gospodin će iskazati milosrđe siromasima svojim.
O. On je Otkupitelj naš, ime mu je Gospodin nad Vojskama, Svetac Izraelov. * Gospodin će.
Iz rasprave Protiv krivovjerja, svetog Ireneja, biskupa
(Knj. 3, 20, 2-3: SC 34, 342-344)
Rasporedba otkupiteljskog utjelovljenja
Bog je čovjekova slava; čovjek je pak predmet Božjeg djelovanja, sve njegove mudrosti i kreposti.
Kao što se liječnik iskušava na bolesnicima, tako se i Bog očituje na ljudima. Zato i kaže Pavao: Bog je pripustio da sve ogrezne u nevjeri, da bi se svemu smilovao: a to je rekao o čovjeku koji je bio Bogu neposlušan i lišen besmrtnosti. Zatim je postigao milosrđe i po Sinu Božjem primio posinovljenje.
Takav čovjek, ako se bude bez hvastanja i nadimanja pravo slavio stvorenjima i Stvoriteljem, to jest svemogućim Bogom koji je sve stvorio, i ako ustraje u njegovoj ljubavi, pokornosti, zahvalnosti, primit će od njega veću slavu kad uzdignut postane potpuno sličan onome koji je za nas umro.
Jer sam je, učinjen na sliku grešnog tijela, učinio čovjeka sebi sličnim, označio ga Bogu kao nasljedovatelja, osposobio ga, prema Očevu pravilu, za gledanje Boga i omogućio mu da posjeduje Oca. Riječ Božja bila je u čovjeku i postala Sinom Čovječjim da čovjeka privikne primati Boga i da Boga privikne stanovati u čovjeku prema Očevoj volji.
Dakle, poradi toga znaka našega spasenja, sam je Gospodin dao Emanuela rođenog od Djevice, jer je sam Gospodin bio onaj koji ih je spašavao, budući da sami sebe nisu mogli spasiti. Zato Pavao, priznavajući ljudsku slabost, kaže: Znam da u mom tijelu nema dobra, ističući da dobro našeg spasenja ne dolazi od nas, nego od Boga. I opet: Jadna li mene čovjeka, tko će me osloboditi od ovoga smrtnog tijela? Zatim navodi osloboditelja – milost Gospodina našega Isusa Krista.
A to i Izaija potvrđuje: Ojačajte se, ruke oslabljene i koljena klecava, osokolite se, malodušni, ojačajte se, ne bojte se. Evo, Gospodin naš doći će da sudi, on će doći i spasiti nas; to znači da smo se imali spasiti ne sami po sebi, nego s Božjom pomoći.
OTPJEV Usp. Jr 31, 10; 4, 5
R. Čujte, o narodi, riječ Gospodnju, objavite je širom svijeta; * razglasite je dalekim krajevima; Spasitelj naš dolazi.
O. Obznanite i objavite; vičite punim glasom. * Razglasite je.
Nek se vine, Gospodine, naša molitva pred tvoje lice: daj da ovo vrijeme čekanja tebi iskreno služimo i čista srca proslavimo veliko otajstvo utjelovljenja tvoga Sina. Koji s tobom.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.