Sv. Martin Tourski – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 44 (43). Vapaj naroda Božjega

U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37). I.

Ant. 1. Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica.

Bože, ušima svojim slušasmo, *
očevi nam pripovijedahu naši,

o djelu koje si izveo u danima njihovim – *
u danima davnim.
Rukom si svojom izagnao pogane,

a njih posadio, *
iskorijenio narode, a njih raširio.

Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, *
niti im mišica njihova donese pobjedu,

već desnica tvoja i tvoja mišica, *
i lice tvoje milosno, jer si ih ljubio.

Ti, o moj Kralju i Bože moj, *
ti si dao pobjede Jakovu.

Po tebi dušmane svoje odbismo, †
u tvome imenu zgazismo one *
koji se na nas digoše.

U svoj se lûk nisam pouzdavao, *
nit me mač moj spasavao.

Nego ti, ti si nas spasio od dušmana, *
ti si postidio one koji nas mrze.

Dičili smo se Bogom u svako doba *
i tvoje ime slavili svagda.

Slava Ocu.

Ant. Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica.

II.

Ant. 2. Gospodin neće odvratiti lice od vas ako se vi obratite njemu.

A sad si nas odbacio i posramio nas, *
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.

Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo, *
i opljačkaše nas mrzitelji naši.

Dao si nas ko ovce na klanje, *
i rasuo nas među neznabošce.

U bescjenje si puk svoj prodao *
i obogatio se nisi prodajom.

Učinio si nas ruglom susjedima našim, *
na podsmijeh i igračku onima oko nas.

Na porugu smo neznabošcima, *
narodi kimaju glavom nad nama.

Svagda mi je sramota moja pred očima, *
i stid mi lice pokriva

zbog pogrdne graje podrugljivaca, *
zbog osvetljiva dušmana.

Slava Ocu.

Ant. Gospodin neće odvratiti lice od vas ako se vi obratite njemu.

III.

Ant. 3. Probudi se, Gospodine, ne odbacuj nas dovijeka!

Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili *
niti povrijedili Saveza tvoga,

niti nam se srce odmetnulo od tebe, *
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,

kad si nas smrvio u boravištu šakalskom *
i smrtnim nas zavio mrakom.

Da smo i zaboravili ime Boga našega, *
da smo ruke k tuđem bogu podigli:

zar Bog toga ne bi saznao? *
Tȁ on poznaje tajne srdaca!

Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, *
i mi smo im ko ovce za klanje.

Preni se! Što spavaš, Gospodine? *
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!

Zašto lice svoje sakrivaš, *
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?

Jer duša nam se u prah raspala, *
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.

Ustani, u pomoć nam priteci, *
izbavi nas radi ljubavi svoje!

Slava Ocu.

Ant. Probudi se, Gospodine, ne odbacuj nas dovijeka!

Iz Knjige proroka Daniela

9, 1-4a. 18-27

Danielova molitva i viđenje

Prve godine Darija, sina Artakserksova, iz roda Medijaca, koji vladaše kraljevstvom kaldejskim, prve dakle godine njegova kraljevanja, ja, Daniel, istraživah u Pismima broj godina koje se – prema riječi koju Gospodin uputi proroku Jeremiji – imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina. Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. Ja se moljah Gospodinu, Bogu svome, priznavajući:

»Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj – zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!«

Ja sam još govorio, moleći se i priznavajući grijehe svoje i grijehe svog naroda Izraela i usrdno zaklinjući Gospodina, svoga Boga, za Svetu goru Boga svoga. Dok sam dakle ja još govorio moleći se, onaj čovjek Gabriel, koga vidjeh na početku viđenja, doletje u brzu letu, dotače me se u vrijeme večernjeg prinosa i pouči me: »Daniele, evo me: dođoh da te poučim. Od početka tvoje molitve izišla je riječ, i ja dođoh da ti je navijestim. Ti si miljenik. Pazi dobro na riječ, razumij viđenje.

Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.

Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ ‘Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem’ pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen, ali ne za sebe. Narod jednog kneza koji će doći razorit će Grad i Svetište: svršetak im je u propasti, a do svršetka rat, i određena pustošenja.

I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika.«

OTPJEV Bar 2, 16; Dn 9, 18; Ps 80, 20

R. Obazri se, Gospodine, iz svetoga svoga prebivališta i svrni misao na nas; prikloni, Bože naš, uho i poslušaj; * otvori oči te pogledaj našu nevolju!

O. Gospodine, Bože nad Vojskama, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas! * Otvori.

Iz Pisama Sulpicija Severa

(Pismo 3, 6. 9-10. 11. 14-17. 21: SC 133, 336-344)

Martin, siromašan i skroman

Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanju od svojega tijela. Međutim, postojaše razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je naime te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, sve i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će to biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.

Boraveći dakle neko vrijeme u selu ili u crkvi kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne snage i pozvavši braću upozori da već umire. Podigne se tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: »Zašto nas, oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoja je nagrada sigurna i odgođena neće biti umanjena; radije se smiluj nama koje ostavljaš.«

Makar je uvijek srcem uranjao u Gospodina punog milosrđa, kažu da je, ganut tim plačem, sam zaplakao. Obrativši se Bogu Martin je onima koji su plakali ovom riječju odgovorio: »Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja.«

O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije popustio u molitvi. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da malo zgodnije legne i tako olakša tijelu, rekao je: »Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju kako bi se duh već zaputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.« Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: »Zašto stojiš tu, okrutna životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama.«

S tom riječi predade duh nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.

OTPJEV

R. O uistinu blažena muža! U njem nije bilo zlobe, nikoga nije sudio, nikoga osuđivao. * U njegovim ustima ništa drugo ne bijaše doli Krist, mir i milosrđe.

O. O neizreciva li muža! Rad ga nije umorio, niti ga je smrt pobijedila. Nije se bojao umrijeti niti je odbijao živjeti. * U njegovim.

Bože, ti si se proslavio po životu i smrti svetog biskupa Martina. Obnovi u nama čudesa svoje milosti da nas ni smrt ni život ne odijeli od tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.