Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
Čuj pjesme nam i vapaj naš
I milostiv usliši nas,
Od skvrnâ srce čisti nam
Sve želje zle i sav nam gnjev
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude,
Daj svima koji noćni mir
Sad prekidamo pjevanjem
Zadobiti izobilje
Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
Ili, po danu:
Početniče vječnog spasa,
Budi uz nas, svoje vjerne:
Sedam dara Duha svoga.
Bolest tijela od nas tjeraj,
Sablazan odasvud spriječi,
Boli srca ti ublaži.
Duše naše ti razvedri,
Ti dovršuj svako dobro,
Vječnom žiću ti nas vodi.
Evo, sve nam vrijeme teče
S nizom ovih sedam dana:
Sudnji dan Otkupiteljev.
Tada, Spase, molimo te,
Lik svoj blagi nam pokaži,
Zdesna sebi sve nas smjesti.
Kada, dobar, podaš svima
Molitvama uslišanje:
U sve vijeke vijeka. Amen.
Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje
Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36). I.
Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske
i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.
Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,
jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.
Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.
Slava Ocu.
Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
II.
Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:
svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!
Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.
Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!
Slava Ocu.
Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
III.
Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;
plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.
On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.
I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.
Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.
I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.
Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.
Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.
Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.
Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!
Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!
Slava Ocu.
Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
Iz Knjige Tužaljki
5, 1-22
Molba za otkupljenje naroda
Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima. Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice. Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti. Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti. Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
Oci naši zgriješiše, i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove. Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih. Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji. Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi. Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim. Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali. Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva. Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje. Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo! Evo, zašto nam srce boluje, evo, zašto nam oči se zastiru: zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
Ali ti, Gospodine, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu. Il’ nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
OTPJEV Tuž 5, 19. 20-21; Mt 8, 25
R. Ti, Gospodine, ostaješ zauvijek; zašto da nas zaboraviš zauvijek? * Vrati nas k sebi, i obratit ćemo se.
O. Gospodine, spasi nas, pogibosmo. * Vrati nas.
Iz Govorā svetog Atanazija, biskupa
(Govor o utjelovljenju Riječi, 10: PG 25, 111-114)
Obnovi naše dane kakvi nekoć bijahu
Riječ Predobroga Oca nije napustila ljudsku narav koja se počela kvariti, nego je žrtvom svoga vlastitog tijela uništila smrt u koju su ljudi srljali. Ona je svojim naukom popravila njihovu nemarnost i sve ono što je bilo ljudsko obnovila je svojom snagom i moću.
Tko god čita spise Kristovih učenika, može to dokazati njihovim ugledom. Oni kažu: Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju da mi živi ne živimo više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za nas, našega Gospodina Isusa Krista. A na drugom mjestu: Isus je jedno kratko vrijeme učinjen nižim od anđela radi patnje, to jest smrti, da bi milošću Božjom za svakog umro – a sada ga vidimo ovjenčana slavom i čašću. Zatim isti sveti pisac donosi razlog zašto nije dolikovalo da postane čovjekom netko drugi, već Božja Riječ: Uistinu je dolikovalo onomu radi koga i od koga je sve, kad je htio privesti k slavi mnoge sinove, da patnjama učini savršenim vođu njihova spasenja. Tim riječima označava da ljude nije spasio od nastale pokvarenosti nitko drugi nego Božja Riječ, koja ih je i na početku stvorila.
Zašto je Riječ uzela tijelo da se prikaže kao žrtva za slična tjelesa, isti sveti pisac na sljedeći način razjašnjava: Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sâm postade sudionik u tome, da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti. Žrtvujući svoje vlastito tijelo on je dokinuo zakon koji je bio donesen protiv nas i obnovio u nama počelo života dajući nam nadu u uskrsnuće.
Kao što je po ljudima smrt zavladala nad ljudima, tako je po Božjoj Riječi, koja je uzela tijelo radi ljudi, nastalo uništenje smrti i uskrsnuće tijela, kao što kaže Pavao, čovjek pun Krista: Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih, jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi živjeti.
Ne umiremo, dakle, kao osuđenici, nego kao pozvani iz carstva mrtvih očekujemo zajedničko uskrsnuće svih ljudi. A Bog, tvorac i darovatelj uskrsnuća, doista će to u svoje vrijeme i ostvariti.
OTPJEV Rim 3, 23-25; 1 Kor 15, 22
R. Svi su sagriješili i potrebni su slave Božje; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. * Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.
O. Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. * Njega.
Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Kristu vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.