Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
I Vladaru nam, pogledaj:
San napada nas, izbavi
O Kriste, Bože, molimo,
Oprosti naše prijestupe!
U noći mi se budimo
I duh i ruke dižemo
Ko prorok što zapovijeda,
I činom uči Pavao
Ti vidiš zlo što tvorismo,
A ni mi ga ne tajimo,
Sa suzama te molimo,
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Kriste, Svjetlo istinito,
Radost svijeta i milina!
Krvlju čistom, životvornom.
Vjerom živom nas obdari,
Jačaj nadu, pouzdanje,
Dobrotvornost ti podupri.
Đavla kletog od nas goni,
Dušmansku mu silu slomi,
Tijelo naše hram mu budi!
Oče, Sine, Duše Sveti,
Sveto Trojstvo, jedan Bože:
Nebom, zemljom, vasionom. Amen.
Ps 103 (102). Pjesan Božjem milosrđu
Darom premilosrdnog srca Boga našega pohodi nas Mlado Sunce s visine (usp. Lk 1, 78). I.
Ant. 1. Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstava njegovih.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, *
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, *
i ne zaboravi dobročinstava njegovih:
on ti otpušta sve grijehe tvoje, *
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život, *
kruni te dobrotom i nježnošću;
život ti ispunja dobrima, *
ko orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela *
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje, *
sinovima Izraelovim djela svoja.
Slava Ocu.
Ant. Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstava njegovih.
II.
Ant. 2. Kako je otac nježan prema sinovima, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
Milosrdan je i milostiv Gospodin, *
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena *
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim *
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom, *
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada, *
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako je otac nježan prema sinovima, *
tako je Gospodin nježan prema onima
što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani, *
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno, *
cvate ko cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, *
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Slava Ocu.
Ant. Kako je otac nježan prema sinovima, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
III.
Ant. 3. Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova.
Al’ ljubav Gospodnja vječna je nad onima
što ga se boje, *
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju *
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje, *
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi, †
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove, *
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove, *
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova, †
na svakome mjestu vlasti njegove: *
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
Slava Ocu.
Ant. Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova.
Iz Knjige proroka Izaije
9, 7 – 10, 4
Božji gnjev protiv Izraelova kraljevstva
Gospod posla riječ protiv Jakova, i ona pade na Izraela. Sazna je sav narod njegov, Efrajim i stanovnici Samarije koji govorahu naduta i ohola srca: »Opeke nam popadaše, gradit ćemo od tesanika; sasjekoše nam divlje smokve, cedre ćemo posaditi.« Al’ Gospodin podiže na brdo Sion njegove protivnike i podbada neprijatelje njegove: Aram s Istoka, Filistejce sa zapada, da svim ustima proždiru Izraela. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat ispružena.
Ali se narod nije obratio onom koji ga je bȉo, ne tražiše Gospodina nad Vojskama. Zato Gospodin odsječe Izraelu glavu i rep, palmu i rogoz u jednom danu. Starješina i odličnik – to je glava; prorok, učitelj laži – to je rep. Oni što vode narod taj, zavode ga, a koji se vodit daju, propali su. Stog mu Gospod neće poštedjet mladićâ, sirotama njegovim i udovicama smilovat se neće. Sav je taj narod bezbožan i zao, na sva usta bezumno govori. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat ispružena.
Da, bezbožnost se ko oganj razmahala, drač i trnje proždire, pa upali šumsku guštaru, stupovi se dima podižu. Plamti zemlja od gnjeva Gospodnjega, narod ognju hrana postaje. Nitko ni brata svog ne štedi, svatko jede meso svog susjeda. Proždire zdesna, i opet je gladan; guta slijeva, i opet sit nije: Manaše Efrajima, Efrajim Manašea, obojica zajedno Judu. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat ispružena.
Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji mog naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote! Što ćete činiti u dan kazne kad izdaleka propast dođe? Kom ćete se za pomoć uteći, gdje ostaviti blago svoje, da se ne morate među roblje pognuti, pasti među poklanima? Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat ispružena.
OTPJEV Tuž 2, 1
R. Kako mrakom zastrije Gospodin u svom gnjevu Kćer sionsku. * S neba na zemlju baci slavu Izraelovu!
O. I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega. * S neba.
Iz Govorā svetog Augustina, biskupa
(Sermo Caillau-Saint-Yves 2, 92: PLS 2, 441-552)
Tko ustraje do kraja, spasit će se
Kad god trpimo od kakva pritiska ili nevolje, to nam je na opomenu i popravak. Jer i samo Sveto pismo ne obećaje nam mir, sigurnost i spokoj već nevolje, pritiske i sablazni, kako očito govori Evanđelje; jer tko ustraje do kraja, spasit će se. Što je, naime, nekoć imao dobrog onaj život od samog prvog čovjeka od kojeg nam je zaslužio smrt, od kojega je primio prokletstvo, od kojeg prokletog nas je oslobodio Krist Gospodin?
Ne smijemo, dakle, braćo, mrmljati, kao što su mrmljali neki od njih, kako veli Apostol, i izgiboše od zmija. A braćo, što ljudski rod trpi a da to nisu trpjeli oci naši?
Ili kad tako trpimo, zar nismo spoznali da su to i oni pretrpjeli? A ti susrećeš ljude koji plaču nad svojim vremenom kao da bi vremena naših pređa bila dobra. Kad bi se mogli vratiti u vremena otaca svojih, i onda bi isto mrmljali. Ti misliš da su prošla vremena bila dobra, jer to nisu tvoja vremena, pa su zato dobra.
Ako si od zloga oslobođen, ako si već povjerovao u Sina Božjega, ako si već zadojen i poučen Svetim pismom, čudim se što misliš da je Adam imao dobra vremena. I tvoji su roditelji nosili Adama. Zacijelo, i Adamu je bilo rečeno: U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj; zemlju ćeš obrađivati od koje si uzet; rađat će ti trnjem i korovom. To je zaslužio, to je primio, to je primio od pravednog Božjeg suda. Što onda držiš da su prošla vremena bila bolja od tvojih? Od onog Adama pa do današnjeg Adama samo je trud i znoj, trnje i korov. Da li nam je potop umakao? Zar su umakla tegobna vremena gladi i rata, što je pisano da ne bismo zbog sadašnjeg vremena mrmljali na Boga?
Kakva li su, dakle, bila ona vremena! Zar se ne zgražamo nad svime što smo čuli, nad svime što smo čitali?
Da bismo tako imali razlog da radije zahvaljujemo negoli da mrmljamo nad svojim vremenom.
OTPJEV Ps 77, 6-7.3; usp. 11. 10
R. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina. Razmišljam noću u srcu * i rekoh: Smiluj mi se, Bože.
O. U dan nevolje Boga sam tražio, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu.* I rekoh.
Bože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nada sve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.