Subota, 15. tjedan kroz godinu – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje

Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36). I.

Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.

Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!

Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske

i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.

Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.

Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.

U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,

jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.

Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.

Slava Ocu.

Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.

II.

Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.

Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:

svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!

Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:

oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.

Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.

Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.

Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!

Slava Ocu.

Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.

III.

Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.

On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;

plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.

On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.

I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.

Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.

I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.

Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.

Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.

Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.

Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!

Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!

Slava Ocu.

Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.

Iz Druge knjige o Kraljevima

2, 1-15

Uznesenje Ilijino

Evo što se dogodilo u one dane kad je Gospodin uznio Iliju na nebo u vihoru: Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: »Ostani ovdje, jer me Gospodin šalje do Betela.« Elizej odgovori: »Života mi Gospodnjega i tvoga: ja te neću ostaviti!«

I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: »Znaš li da će danas Gospodin uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?« On reče: »I ja to znam; tiho!« Ilija mu reče: »Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Gospodin šalje do Jerihona.« Ali on odgovori: »Života mi Gospodnjega i tvoga: ja te neću ostaviti!«

I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi koji su živjeli u Jerihonu priđoše Elizeju i rekoše mu: »Znaš li da će danas Gospodin uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?« On reče: »I ja to znam; tiho!« Ilija mu reče: »Ostani ipak ovdje, jer me Gospodin šalje do Jordana.« Ali on odgovori: »Života mi Gospodnjeg i tvoga: ja te neću ostaviti!« I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana.

Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: »Traži što da ti još učinim, prije nego što budem uznesen ispred tebe?« A Elizej odgovori: »Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!« Ilija odgovori: »Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.«

I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: »Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!« I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: »Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?« I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe.

Proročki su sinovi to sa strane vidjeli, pa rekoše: »Duh je Ilijin počinuo na Elizeju!« I krenuše mu u susret, baciše se pred njim na zemlju.

OTPJEV Mal 3, 23-24; Lk 1, 15. 17

R. Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Gospodnji, dan velik i strašan. * On će obratiti srca otaca k sinovima i srca sinova k ocima.

O. Ivan će biti velik pred Gospodinom, ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj. * On će obratiti.

Iz Rasprave o otajstvima, svetog Ambrozija, biskupa

(Br. 52-54. 58: CS 25 bis, 186-188. 190)

Otajstvo koje primaš tvori se Kristovom riječi

Zamjećujemo prema tome da je milost djelotvornija od prirode, a mi unatoč tomu još uvijek mjerimo na sitno milost proročkoga blagoslova. Ako je blagoslov čovjekov bio tako moćan da je prirodu mijenjao, što da rečemo o Božjem posvećenju, gdje su na djelu same riječi Gospodina Spasitelja? Ona svetinja što je primaš tvori se Kristovom riječju. Ako li je riječ Ilijina bila tako moćna da je oganj spustila s neba, zar da riječ Kristova ne bude u stanju da izmijeni vrst tvari? Čitao si o stvaranju cijeloga svemira: On reče i postadoše, naredi i stvoriše se. Riječ, dakle, Kristova, koja je ni iz čega mogla stvoriti ono čega nije bilo, zar da ne mogne ono što jest promijeniti u ono što nije bilo? Jer, nije manje stvarima dati novu narav, nego im narav promijeniti.

Ali što se služimo razlozima? Poslužimo se našim primjerima i stvarnost otajstva dokažimo otajstvima utjelovljenja. Zar je Isusovu rođenju od Marije prethodilo prirodno općenje? Ako pitamo za redovit način, žena obično rađa pošto se združila s mužem. Jasno je, dakle, da je Djevica rodila mimo prirodnog reda. I ono tijelo što ga mi tvorimo jest od Djevice. Zašto da ovdje, gdje se radi o Kristovu tijelu, tražiš prirodni tijek, kad se od Djevice sam Gospodin Isus rodio mimo prirode? Tijelo Kristovo, koje bijaše na križ raspeto, koje bijaše pokopano, bilo je, dakako, pravo zbiljsko tijelo. Zato je i ovo uistinu otajstvo njegova tijela.

Sam Gospodin Isus dovikuje: Ovo je moje tijelo. Što se prije blagoslova nebeskim riječima zove jednim imenom, to se nakon posvećenja označuje kao tijelo. On govori da je to njegova Krv. Što se prije posvećenja zvalo na jedan način, to se nakon posvećenja naziva Krv. I ti kažeš: Amen, to jest: tako je. Što usta kazivaju, nek i duh iznutra prizna; čime riječ odjekuje, to nek i srce osjeća.

Stoga Crkva videći toliku nježnost bodri djecu, bodri rod svoj da hite k svetinjama govoreći: Jedite, prijatelji, pijte i opijte se, braćo moja! Što nam je jesti a što piti, reče ti na drugom mjestu Duh Sveti po proroku govoreći: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin. Blago čovjeku koji se uzdaje u njega. U onom je otajstvu Krist, jer je to njegovo tijelo. Prema tome, jelo nije tjelesno nego duhovno. Stoga i apostol o njegovoj slici veli: Naši su očevi jeli duhovno jelo i pili duhovno piće. Božje tijelo duhovno je tijelo, a Kristovo tijelo, tijelo je božanskoga Duha, jer Krist je duh, kao što čitamo: Duh pred našim licem Krist je Gospodnji. A u Petrovoj poslanici imamo: Krist je umro za vas. I na kraju, to nam jelo jača srce, a to piće razveseljuje srce čovječje, kako pripomenu prorok.

OTPJEV Mt 26, 26; Job 31, 31

R. Dok su blagovali, uze Isus kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: * Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje.

O. Ne govorahu li ljudi mog šatora: Tȁ koga on nije mesom nasitio? * Uzmite.

Bože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se napravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.