Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Osluhni, Bože preblagi,
Glas smjerne naše molitve.
U ljubavi nas složi ti!
Osvrni se na narod svoj
S nebeskog svoga prijestolja
Ti uljem revne ljubavi.
Po blagosti milostivoj
Ti čisti ljage srdaca,
I pale duše pridigni.
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 37 (36). Sudbina pravednika i bezbožnika
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju (Mt 5, 5). I.
Ant. 1. Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi.
Nemoj se žestiti na opake, *
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše, *
ko mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro, *
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin: *
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje, *
u njega se uzdaj, i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati ko svjetlost *
i tvoje pravo ko sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, †
ne žesti se na onog koji ima sreće, *
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, *
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci, *
a koji se u Gospodina uzdaju,
baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika: *
mjesto ćeš njegovo tražiti,
a njega više nema.
Zemlju će baštiniti krotki, *
obilje mira oni će uživat.
Slava Ocu.
Ant. Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi.
II.
Ant. 2. Zla se kloni i čini dobro; Gospodin učvršćuje pravedne.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku *
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije, *
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove, †
da obore jadnika i siromaha, *
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti, *
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika *
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti, *
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih, *
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, *
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti, †
dušmani Gospodnji povenut će ko ures livada, *
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća, *
pravednik se sažalijeva i daje.
Oni koje Gospodin blagoslovi,
baštinit će zemlju, *
a koje prokune, bit će zatrti.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku, *
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada, *
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh, †
al’ ne vidjeh pravednika napuštena *
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje, *
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro, *
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu *
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci, *
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici *
i živjet će na njoj dovijeka.
Slava Ocu.
Ant. Zla se kloni i čini dobro; Gospodin učvršćuje pravedne.
III.
Ant. 3. U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova.
Pravednikova usta mudrost kazuju, *
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu, *
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga *
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti *
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova: †
on će te uzvisit i baštinit ćeš zemlju: *
radostan ćeš gledati propast bezbožnih.
Vidjeh obijesna zlotvora *
gdje se ko cedar krošnjat širi.
Prođoh, i gle – nema ga više; *
potražih ga, i ne nađoh.
Promatraj čestita i gledaj neporočna: *
mirotvorac ima potomstvo.
A grešnici bit će svi iskorijenjeni, *
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima, *
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja: †
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti, *
jer u njemu traže okrilje.
Slava Ocu.
Ant. U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova.
Nauči me dobroti, razboritosti i znanju.Jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Iz Druge knjige o Samuelu
18, 6-17. 24 – 19, 4
Abšalomova smrt i Davidova žalost
U one dane iziđe narod za boj spreman pred Izraela, i bitka se zametnu u Efrajimovoj šumi. Izraelsku vojsku potukoše Davidovi ljudi; i velik poraz bijaše u onaj dan: dvadeset tisuća mrtvih. Boj se proširio po svemu onom kraju, i više je ljudi onoga dana progutala šuma nego mač.
Abšalom slučajno zapade u ruke Davidovim ljudima. Abšalom je jahao na mazgi, a mazga naiđe pod grane velika hrasta, tako te je Abšalomu glava zapela o grane, i on osta viseći između neba i zemlje, dok je mazga ispod njega otišla dalje. Vidje to neki čovjek i javi Joabu govoreći: »Upravo sam vidio Abšaloma gdje visi o jednom hrastu.« A Joab odvrati čovjeku koji mu je to javio: »Kad si ga vidio, zašto ga na mjestu nisi sastavio sa zemljom? Moja bi onda bila dužnost da ti dam deset srebrnih šekela i jedan pojas!« Ali čovjek odgovori Joabu: »I kad bi mi na dlan izbrojio tisuću srebrnih šekela, ne bih digao ruku na kraljeva sina! Čuli smo na svoje uši kako je kralj zapovjedio tebi, Abišaju i Itaju govoreći: ‘Čuvajte mi mladića Abšaloma!’ Da sam podmuklo napao na njega izlažući opasnosti svoj život – jer kralju ništa ne ostaje skriveno – onda bi se ti držao po strani.« A Joab odvrati: »Neću ja ovdje dangubiti s tobom!«
I uze tri sulice u ruke i zabode ih u srce Abšalomu, koji je bio još živ viseći o hrastu. Nato priđe deset momaka, štitonoša Joabovih, i dotukoše Abšaloma i usmrtiše. Tada Joab zapovjedi da zatrube u rog, i vojska prestade progoniti Izraela, jer je Joab zaustavio vojsku. Potom uzeše Abšaloma, baciše ga u duboku jamu usred šume i navaljaše na nj veliku gomilu kamenja. Izraelci pak pobjegoše svaki svome šatoru.
David je upravo sjedio među dvojim gradskim vratima, a stražar se bio uspeo na krov iznad vrata. Podigavši oči, stražar ugleda čovjeka kako trči sam. Stražar povika i javi kralju, a kralj mu reče: »Ako je sam, nosi dobar glas na ustima.« Čovjek je dolazio sve bliže. Uto stražar ugleda drugoga čovjeka gdje trči. I povika stražar koji je bio nad vratima: »Evo još jednoga čovjeka koji trči sam!« A kralj odvrati: »I taj nosi dobar glas.« Stražar nastavi: »Prepoznajem trk prvoga čovjeka: trči kao Sadokov sin Ahimaas.« A kralj odvrati: »To je dobar čovjek, dolazi s dobrim glasom.«
Ahimaas se približi kralju i pozdravi ga: »Zdravo!« Baci se licem na zemlju pred kraljem i nastavi: »Blagoslovljen Gospodin, tvoj Bog, koji je napustio ljude što su digli ruku na moga gospodara i kralja!« A kralj upita: »Je li spašen mladić Abšalom?« A Ahimaas odgovori: »Vidio sam veliku vrevu kad je kraljev sluga Joab slao tvoga slugu, ali ne znam što je bilo.« Kralj mu reče: »Odstupi i stani tamo!« On odstupi i stade.
Uto stiže Etiopljanin i progovori: »Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Gospodin ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruku svih onih koji su ustali na tebe.« A kralj upita Etiopljanina: »Je li spašen mladić Abšalom?« A Etiopljanin odgovori: »Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj namjeri – prođu kao taj mladić!«
Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: »Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!« I javiše Joabu: »Eno kralj plače i tuguje za Abšalomom.« Tako se pobjeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom. I toga se dana s vojskom kradom vrati u grad, kao što se kradom šulja vojska koja se osramotila bježeći iz boja. A kralj je pokrio svoje lice i vapio iza glasa: »Sine moj Abšalome! Abšalome, sine moj! Sine moj!«
OTPJEV Ps 55, 13. 14. 15; usp. 41, 10; 2 Sam 18, 33
R. Da me pogrdio dušmanin, bio bih podnio. * Ali ti, ti si to bio, meni jednak, s kojim sam slatko drugovao, i petu si na me podigao.
O. Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka, i jecajući govoraše ovako: * Ali ti.
Iz Tumačenja psalama, svetog Augustina, biskupa
(Ps 32, 29: CCL 38, 272-273)
Oni koji su vani, htjeli – ne htjeli, braća su nam
Potičemo vas, braćo, najvećma ne samo na uzajamnu ljubav, nego i na ljubav prema onima koji su vani, bilo da su još pogani pa još ne vjeruju u Krista, bilo da su od nas odijeljeni te s nama priznaju Glavu, ali su rastavljeni od tijela. Žalimo ih, braćo, kao svoju braću. Htjeli – ne htjeli, braća su nam. Braća bi nam prestala biti onda kad bi prestali govoriti Oče naš.
O nekima je Prorok rekao: Onima koji vam reknu: Niste nam braća, recite: Braća ste nam. Pogledajte o kome je to mogao reći: zar o poganima? Ne, jer prema Pismima i crkvenom načinu izražavanja njih ne zovemo braćom. Zar o Židovima koji u Krista ne povjerovaše?
Čitajte Apostola i pogledajte kako on, kad kaže »braća« bez nekoga drugog dodatka, misli jednostavno na kršćane: A ti, zašto sudiš brata svoga? Ili ti, zašto prezireš brata svoga? A na drugom mjestu kaže: Vi nanosite nepravdu i štetu, i to braći.
Oni isti koji nam kažu: »Niste naša braća« smatraju nas poganima. Zato nas i hoće ponovno krstiti, govoreći da mi nemamo ono što oni daju. Odatle proizlazi njihova zabluda te niječu da smo im braća. No zašto nam prorok kaza: Vi njima recite: Braća ste nam ako ne zato da mi njima priznamo ono što ne dobivamo natrag? Ne priznavajući dakle naše krštenje niječu da smo braća; mi pak ne ponavljajući njihovo, a svjesni svoga, njima kažemo: Braća ste nam.
Neka oni reknu: »Što tražite od nas, što od nas hoćete?« Odgovorit ćemo: Naša ste braća. Neka reknu: »Idite od nas, s vama nemamo posla.« A mi baš s vama imamo posla: jednoga Krista ispovijedamo, u jednom tijelu, pod jednom glavom moramo biti.
Zaklinjemo vas dakle, braćo, samom dušom ljubavi, mlijekom kojim se hranimo i kruhom kojim se jačamo, zaklinjemo vas Kristom, našim Gospodinom, njegovom blagošću (vrijeme je da prema njima iskažemo veliku ljubav i preobilno milosrđe moleći Boga za njih, da im jednom dade zdravo shvaćanje da bi došli k sebi i osvijestili se, jer uopće nemaju što reći protiv istine: u njima je tek slabost zavisti koja je to nemoćnija što misli da je jača), zaklinjemo vas za slabe, za tjelesno mudre, za one koji su kao živine i puteni, a ipak su nam braća, za one koji iste sakramente slave – iako ne s nama, ipak iste; za one koji jedan Amen odgovaraju – iako ne s nama, ipak jedan; dušu ljubavi svoje izlijevajte za njih pred Bogom.
OTPJEV Ef 4, 1. 3. 4.
R. Zaklinjem vas u Gospodinu: živite dostojno poziva kojim ste pozvani. * Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira.
O. Jedno tijelo i jedan Duh kao što ste i pozvani na jednu nadu svoga poziva. * Trudite se.
Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha, privedi ga uživanju vječnoga veselja. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.