Srijeda, 13. tjedan kroz godinu – Služba čitanja

Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Himan

Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:

Dobròstiv Stvorče svemira
I Vladaru nam, pogledaj:
San napada nas, izbavi
Od štetnoga nas počinka.
O Kriste, Bože, molimo,
Oprosti naše prijestupe!
U noći mi se budimo
Da slavimo te molitvom.
I duh i ruke dižemo
Ko prorok što zapovijeda,
I činom uči Pavao
Da noću valja činiti.
Ti vidiš zlo što tvorismo,
A ni mi ga ne tajimo,
Sa suzama te molimo,
Oprosti što sagriješismo.
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
I sad i u sve vjekove. Amen.
Ili, po danu:
O Sveznajući, slava ti,
Ti srca do dna proničeš,
I milošću ih njeguješ,
I krijepiš svojom pomoću.
Ovaca Dobri pastiru,
Što dobre čuvaš brižljivo,
A izgubljene tražiš svud
Dok stado sve ne prikupiš.
Povedi nas na obilne
Ovaca svojih pašnjake,
U stadu svome čuvaj nas
Da glas tvoj vjerno slušamo.
Ti čuvaj nas od presude
Što zle će smjestit s jarcima,
Već sebi zdesna stavi nas,
Ko ovce vječnih pašnjaka.
Otkupitelju, hvala ti,
I čast i slava pobjedna,
Ti slavno nad svim kraljuješ
I vladaš u sve vjekove. Amen.
Psalmodija

Ps 18 (17), 2-30. Zahvalnica za spasenje i pobjedu

U taj čas nasta potres velik (Otk 11, 13). I.

Ant. 1. Ljubim te, Gospodine, snago moja!

Ljubim te, Gospodine, kreposti moja! *
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj;

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, *
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!

Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna, *
i od dušmana bit ću izbavljen.

Valovi smrti okružiše mene, *
prestraviše me bujice pogubne.

Užad Podzemlja sputiše me, *
smrtonosne zamke padoše na me:

u nevolji zazvah Gospodina *
i Bogu svome zavapih.

Iz svog Hrama zov mi začu, *
i vapaj moj mu do ušiju doprije.

Slava Ocu.

Ant. Ljubim te, Gospodine, snago moja!

II.

Ant. 2. Gospodin me spasi jer sam mu mio.

I zemlja se potrese i uzdrhta, †
uzdrmaše se temelji górâ, *
pokrenuše se, jer on gnjevom planu.

Iz nosnica mu dim se diže, †
iz usta mu oganj liznu, *
ugljevlje živo od njega plamsa.

On nagnu nebesa i siđe, *
pod nogama oblaci mu mračni.

Na keruba stade i poletje; *
na krilima vjetra zaplovi.

Ogrnu se mrakom kao koprenom, *
prekri se tamnim vodama
i oblacima tmastim,

od bljeska pred licem njegovim *
užga se ugljevlje plameno.

Gospodin s neba zagrmje, *
Svevišnjega glas se ori.

Odape strijele i dušmane rasu, *
izbaci munje, te ih rasprši.

Morska se dna pokazaše, *
i temelji svijeta postaše goli

od strašne prijetnje Gospodnje, *
od olujna daha gnjeva njegova.

On pruži s neba ruku i mene prihvati, *
iz silnih voda on me izbavi.

Od protivnika moćnog mene oslobodi, *
od dušmana mojih jačih od mene.

Navališe na me u dan zlosretni, *
ali me Gospodin zaštiti,

na polje prostrano izvede me, *
spasi me, jer sam mu mio.

Slava Ocu.

Ant. Gospodin me spasi jer sam mu mio.

III.

Ant. 3. Ti, Gospodine, moju svjetiljku užižeš, tminu moju obasjavaš.

Po pravednosti mojoj Gospodin mi uzvrati, *
po čistoći ruku mojih on me nagradi,

jer čuvah putove Gospodnje, *
od Boga se svoga ne odmetnuh.

Odredbe njegove sve su mi pred očima, *
zapovijedi njegove nisam odbacio,

besprijekoran sam pred njim, *
čuvam se grijeha svakoga.

Gospodin mi po pravdi mojoj vrati, *
čistoću ruku mojih vidje.

S prijateljem ti si prijatelj, *
poštenu poštenjem uzvraćaš.

S čovjekom čistim ti si čist, *
a lukavca izigravaš,

jer narodu poniznu spasenje donosiš, *
a ponižavaš oči ohole.

Gospodine, ti moju svjetiljku užižeš, *
Bože, tminu moju obasjavaš:

s tobom udaram na čete dušmanske, *
s Bogom svojim preskačem zidine.

Slava Ocu.

Ant. Ti, Gospodine, moju svjetiljku užižeš, tminu moju obasjavaš.

I svi su se divili milini riječi.Koje su tekle iz njegovih usta.

Prvo čitanje

Iz Druge knjige o Samuelu

4, 2 – 5, 7

David kraljuje nad Izraelom. Zauzeće Jeruzalema

U one dane Šaulov sin Išbaal imaše dvojicu vođa svojih četa; jedan se zvao Baana, a drugi Rekab; bili su sinovi Rimona Beeroćanina iz Benjaminova plemena, jer se Beerot pribraja k Benjaminu. A Beeroćani bijahu pobjegli u Gitajim, gdje su ostali kao došljaci do današnjeg dana. Šaulov sin Jonatan imao je sina hroma na obje noge. Njemu je bilo pet godina kad je iz Jizreela došao glas o Šaulovoj i Jonatanovoj pogibiji. Njegova ga dadilja uze i pobježe, ali u brzini bijega dijete pade i osta hromo. Ime mu bijaše Meribaal.

Sinovi Rimona Beeroćanina, Rekab i Baana, digoše se i dođoše za najveće dnevne vrućine Išbaalu do kuće, a on upravo spavaše podnevni počinak. A vratarica, čisteći pšenicu, bijaše zadrijemala te je spavala. Rekab i njegov brat Baana prošuljaše se kraj nje. Kad su ušli u kuću, on je ležao na postelji u svojoj spavaonici. Oni ga ubiše, odsjekoše mu glavu i uzeše je, i cijelu su onu noć išli putem kroz Arabu.

Glavu Išbaalovu donesoše Davidu u Hebron i rekoše kralju: »Evo glave Išbaala, sina Šaulova, tvoga neprijatelja koji ti je radio o glavi. Gospodin je danas krvavo osvetio moga gospodara i kralja na Šaulu i njegovu rodu.« Ali David odvrati Rekabu i njegovu bratu Baani, sinovima Rimona iz Beerota, i reče im: »Tako mi živog Gospodina koji me izbavio iz svake nevolje! Onaj koji mi je javio da je poginuo Šaul, mislio je da mi javlja radosnu vijest, a ja sam ga uhvatio i pogubio u Siklagu, da mu platim za njegovu dobru vijest! Što ću tek učiniti sa zlikovcima koji su ubili poštena čovjeka u njegovoj kući, na njegovoj postelji! Zar da ne tražim od vas račun za njegovu krv i da vas ne istrijebim sa zemlje?« Nato David zapovjedi vojnicima, te ih pogubiše. Potom im odsjekoše ruke i noge i objesiše ih kod jezera u Hebronu. Išbaalovu glavu uzeše i pokopaše u Abnerovu grobu u Hebronu.

Tada se sabraše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Još prije, dok je još Šaul bio kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti je rekao: ‘Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve izraelske starješine kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom. Trideset je godina bilo Davidu kad je postao kralj, a kraljevao je četrdeset godina. U Hebronu je kraljevao nad Judom sedam godina i šest mjeseci, a u Jeruzalemu kraljevaše trideset i tri godine nad svim Izraelom i nad Judom.

David krene s ljudima na Jeruzalem protiv Jebusejaca, koji su živjeli u onoj zemlji. Ali oni poručiše Davidu: »Nećeš ući ovamo! Slijepci će te i kljasti odbiti!« (To je imalo značiti: David neće ući ovamo.) Ipak David osvoji Sionsku tvrđavu, to jest Davidov grad.

OTPJEV Ps 2, 2. 6. 1

R. Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se ròtē protiv Gospodina i Pomazanika njegova. * A ja kralja svoga postavih nad Sionom, svojom svetom gorom.

O.Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? * A ja.

Drugo čitanje

Iz knjige O putu savršenstva, svete Terezije, djevice

(Pogl. 30, 15: Oeuvres complètes, Desclée De Brouwer, Paris 1964., 467-468)

Dođi kraljevstvo tvoje

Uistinu, koliko god netko bio tup i nesmotren, ako od nekog čovjeka želi zatražiti nešto vrijedno i pošteno, neće li najprije u sebi razmisliti i u duhu rasporediti kojim će mu riječima pristupiti, da mu ugodi i da ne izazove kod njega mrzovolju i dosadu? A osim toga, što će od njega tražiti, čemu će poslužiti ono što želi, poglavito ako moli nešto osobito i veliko. Kako nas naš dobri Isus poučava da molimo? Mislim da najprije treba o tom progovoriti. Nisi li, Gospodine, mogao sve skupiti u jednu riječ i reći: »Oče, udijeli nam sve što je dobro i pametno«? Čini se uostalom da mu osim toga i nije potrebno nešto drugo reći, njemu koji tako dobro i savršeno sve razumije.

To je uistinu, o vječna Mudrosti, tebi i tvom nebeskom Ocu i bilo dostatno, i ti si ga tako molio u Getsemanskom vrtu. Ti si mu otkrivao svoju volju i svoj strah i predavao se potpuno njegovoj volji. No ti znaš, moj Gospodine, da mi nismo tako predani kao što si ti bio predan volji svoga Oca; već stoga treba da mi molimo pojedinačne i posebne stvari; tako sami u duhu razmišljamo je li nam korisno i primjereno ono što tražimo, te možemo odustati od traženja ako vidimo da nam to nipošto ne koristi. U takvu smo položaju te ako nešto ne tražimo, dano nam je (i to zbog slobode izbora što je imamo) da i ne pripustimo ono što nam Gospodin može dati. Pa ni onda kad je to za nas nešto najbolje, osim ako, da tako kažem, ne vidimo ponuđeno blago kao pruženo na dlanu, te ako smatramo da se nikad nećemo obogatiti.

Dobri nas Isus uči dakle govoriti one riječi kojima molimo da k nama dođe ovakvo kraljevstvo: Sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje. Promotrite sada, molim, izvanrednu mudrost našeg Učitelja. Doista, ja to sama rasuđujem, a za nas i jest zbilja dobro da razumijemo što tim kraljevstvom tražimo. Kako je njegovo veličanstvo znalo da mi nismo kadri ovo sveto ime vječnoga Oca svetiti ili slaviti, primjereno onome što mi sami malo i neznatno možemo (tako naime da to učinimo kako treba) – a možemo samo ako nam njegovo veličanstvo to od drugud namakne: to jest dajući nam svoje kraljevstvo – tu je onda dobri naš Isus jedno s drugim povezao i spojio. Zato, da bismo razumjeli ono što tražimo te shvatili kako to treba uporno i vruće moliti i uložiti sve što možemo da bismo ugodili i pružili zadovoljstvo onome koji nam to treba dati, ovdje vam želim iznijeti i reći što sama o tome mislim.

Dakle, najveće dobro, a to je – izgleda – Kraljevstvo Božje (da ne spominjem mnoge druge stvari), već je tu, već se uopće ne cijeni što je zemaljsko i svjetsko; dapače, nastaje k tomu i neka radost zbog toga što se svi raduju, i neki trajni mir i beskrajno zadovoljstvo u nama samima zbog toga što duša vidi da baš svi smrtnici svete i hvale Boga i blagoslivljaju njegovo sveto ime i što ga nitko ne vrijeđa grijesima i što ga, konačno, svi ljudi ljube; dapače, ta ista duša ne zanima se za drugo osim za ljubljenoga i, čak štoviše, ne može a da ga ne ljubi, budući da ga poznaje. I tako bismo ga ljubili u ovom svijetu; ljubili bismo ga kad bismo ga upoznali, ne doduše tako savršeno i potpuno, no ipak mnogo više i odličnije nego što sada činimo.

OTPJEV

R. On koji je dobre darove znao dati svojim sinovima od nas traži da molimo, prosimo i kucamo. * Više ćemo primiti što budemo spremnije vjerovali, čvršće se nadali i žarče željeli.

O. To se više postiže plačem negoli riječima, više jaukom negoli nagovaranjem. * Više.

Molitva

Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude, već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.