Sv. Romuald – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje

Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36). I.

Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.

Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!

Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske

i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.

Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.

Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.

U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,

jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.

Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.

Slava Ocu.

Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.

II.

Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.

Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:

svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.

Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!

Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:

oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.

Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.

Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.

Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.

Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!

Slava Ocu.

Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.

III.

Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.

On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;

plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.

On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.

I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.

Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.

I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.

Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.

Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.

Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.

Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!

Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!

Slava Ocu.

Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.

Iz Knjige o sucima

16, 4-6, 16-31

Lukavstvo Delile i Samsonova smrt

U one dane Samson zamilova neku ženu iz doline Soreka, po imenu Delilu. Filistejski knezovi dođoše k njoj i rekoše joj: »Zavedi ga i doznaj gdje stoji njegova velika snaga, kako bismo ga mogli svladati pa da ga svežemo i učinimo nemoćnim. A dat će ti svaki od nas po tisuću i sto srebrnih šekela.« Delila upita Samsona: »Kaži mi gdje stoji tvoja velika snaga i čime bi se mogao svezati i svladati.«

Kako mu je svakog dana dodijavala molbama i mučila ga, njemu već dozlogrdje. I otvori joj cijelo svoje srce: »Nikada britva nije prešla po mojoj glavi, jer sam od majčine utrobe nazirej Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek.« Delila tad shvati da joj je otvorio cijelo svoje srce; pozva filistejske knezove i reče im: »Dođite sada, jer mi je otvorio cijelo svoje srce.«

I filistejski knezovi dođoše k njoj i donesoše sa sobom novac. Uspavavši Samsona na svojim koljenima, ona dozva čovjeka te mu obrija s glave sedam pramenova kose. Tako on poče slabiti, i ostavi ga snaga. Kad ona povika: »Samsone, eto Filistejaca na te!« on se probudi i pomisli: »Izvući ću se kao i uvijek i oslobodit ću se.« Ali nije znao da se Gospodin od njega okrenuo. Filistejci ga uhvatiše, iskopaše mu oči i odvedoše ga u Gazu. Okovaše ga dvostrukim mjedenim lancem, te je okretao mlin u tamnici.

Ali kosa gdje mu je obrijaše počne opet rasti. A knezovi se filistejski skupiše da prinesu veliku žrtvu svome bogu Dagonu i da se provesele. Govorahu oni: »Bog naš predade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja.« A narod, vidjevši ga, uze hvaliti svoga boga i klicati u njegovu čast govoreći: »Bog naš predade nam u ruke Samsona, našeg neprijatelja, koji nam je zemlju pustošio i tolike naše usmrtio.« Kad im se srce razigralo, povikaše: »Dovedite Samsona da nas zabavlja!« I dovedoše iz tamnice Samsona, i on igraše pred njima; a onda ga postaviše među stupove. Samson tada reče dječaku koji ga je vodio za ruku: »Vodi me i pomozi mi da opipam stupove na kojima počiva zdanje, da se naslonim na njih.« A kuća bijaše puna ljudi i žena. Bijahu tu i svi filistejski knezovi, a na krovu tri tisuće ljudi koji su gledali kako Samson igra.

Samson zavapi Gospodinu: »Gospodine Bože, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.« I Samson napipa dva srednja stupa na kojima počivaše zdanje, oprije se o njih, desnom o jedan, a lijevom o drugi, i viknu: »Neka poginem s Filistejcima!« Nato uprije iz sve snage i sruši zdanje na knezove i na sav narod koji se ondje nalazio. Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.

Poslije dođoše njegova braća i sva kuća njegova oca, uzeše ga i odnesoše, i pokopaše ga između Sore i Eštaola, u grobu Manoaha, oca njegova. On je sudio Izraelu dvadeset godina.

OTPJEV Ps 43, 1; 31, 4; Suci 16, 28

R. Dosudi mi pravo, Bože, i povedi parbu moju protiv čeljadi bezbožne, * jer ti si hrid moja i tvrđava moja.

O. Spomeni se mene i samo mi još sada podaj snagu. * Jer ti si.

Iz Života svetog Romualda što ga je napisao sveti Petar Damjanski

(Pogl. 31 i 69: PL 144, 982-983. 1005-1006)

Odričući se sebe slijedio je Krista

Dok je Romuald boravio tri godine u okolini grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novog Zavjeta.

Često ga je zahvaćalo takvo promatranje božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i ižarujući neizrecivi dar božanske ljubavi, uzvikivao: Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela, i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.

Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.

Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Valle de Castro, očekujući zasigurno svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.

I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malopomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu, i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su dakle protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili da odmah krenu na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluhnuli, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.

OTPJEV Pnz 2, 7; 8, 5

R. Gospodin te, Bog tvoj, blagoslovio u svim djelima tvojih ruku; on je bdio nad tvojim putovanjem onom velikom pustinjom, * Gospodin, Bog tvoj, bijaše s tobom.

O. Kao što čovjek odgaja sina svoga, tako je odgajao tebe. * Gospodin.

Bože, ti si nekoć po svetom Romualdu obnovio pustinjački način života u Crkvi. Udijeli nam da se odričemo sami sebe, nasljedujemo Krista i sretno stignemo u kraljevstvo nebesko. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.