Subota, 4. korizmeni tjedan – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 78 (77), 40-72. Božja vjernost njegovu narodu kroz povijest spasenja

Sve se to njima, kao pralik, događalo, a napisano je za upozorenje nama (1 Kor 10, 11).

IV.

Ant. 1. Gospodin ih izbavi iz ruku dušmanskih.

Koliko mu prkosiše u pustinji, *
i žalostiše ga u samotnom kraju!

Sve nanovo iskušavahu Boga *
i vrijeđahu Sveca Izraelova

ne spominjuć se ruke njegove *
ni dana kad ih od dušmana izbavi,

ni znakova njegovih u Egiptu *
ni čudesnih djela u polju Soanskom.

U krv im pretvori rijeke *
i potoke, da ne piju.

Posla na njih obade da ih žderu *
i žabe da ih mòre.

I predade skakavcu žetvu njihovu, *
i plod muke njihove žderaču.

Vinograde im tučom udari *
a mrazom smokvike njihove.

I predade grȁdu njihova goveda *
i munjama stada njihova.

Obori na njih svu žestinu gnjeva svoga, †
jarost, bijes i nevolju: *
posla na njih duhove nesreće.

I put gnjevu svojem otvori: †
ne poštedje im život od smrti, *
životinje im izruči pošasti.

Pobi u Egiptu sve prvorođeno, *
prvence u šatorju Hamovu.

Slava Ocu.

Ant. Gospodin ih izbavi iz ruku dušmanskih.

V.

Ant. 2. Gospodin ih odvede na svetu goru svoju.

I povede narod svoj kao ovce, *
i vođaše ih kao stado kroz pustinju.

Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, *
a more je prekrilo dušmane njihove.

U svetu zemlju svoju on ih dovede, *
na bregove što mu ih osvoji desnica.

Pred njima istjera pogane, †
konopom im podijeli baštinu, *
pod šatorjem njihovim naseli
plemena izraelska.

A oni iskušavali i izazivali Boga višnjega *
i nisu držali zapovijedi njegovih.

Otpadoše, iznevjeriše se ko oci njihovi, *
ko lûk nepouzdan oni zatajiše.

Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, *
na ljubomor navedoše kumirima svojim.

Bog ču i gnjevom planu, *
odbaci posve Izraela.

I napusti boravište svoje u Šilu, *
šator u kojem prebivaše s ljudima.

Preda u ropstvo snagu svoju *
i svoju diku u ruke dušmanske.

Narod svoj prepusti maču, *
raspali se na svoju baštinu.

Mladiće njihove oganj proguta, *
i djevice im ostaše bez pjesama svadbenih.

Svećenici njihovi padoše od mača, *
ne zaplakaše ȕdove njihove.

Slava Ocu.

Ant. Gospodin ih odvede na svetu goru svoju.

VI.

Ant. 3. Odabra pleme Judino i Davida, slugu svojega, da pase Izraela, baštinu njegovu.

Tad se ko odà sna trgnu Gospodin, *
ko ratnik vinom savladan.

Udari otraga dušmane svoje, *
sramotu im vječitu zadade.

On odbaci šator Josipov *
i Efrajimovo pleme ne odabra,

već odabra pleme Judino *
i goru Sion koja mu omilje.

Sagradi Svetište ko nebo visoko, *
ko zemlju utemelji ga dovijeka.

Izabra Davida, slugu svojega, *
uze ga od torova ovčjih;

odvede ga od ovaca dojilica †
da pase Jakova, narod njegov, *
Izraela, Baštinu njegovu.

I pasao ih je srcem čestitim *
i brižljivim rukama vodio.

Slava Ocu.

Ant. Odabra pleme Judino i Davida, slugu svojega, da pase Izraela, baštinu njegovu.

Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti.Da se očituju djela njegova.

Iz Knjige Brojeva

20, 1-13; 21, 4-9

Meripske vode. Mjedena zmija

U one dane stigoše Izraelci, sva zajednica, u pustinju Sin u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu. Ondje umrije Mirjam, i ondje je sahraniše.

Nije bilo vode za zajednicu. Stoga se udruže protiv Mojsija i protiv Arona. Narod se poče svađati s Mojsijem i govoriti: »Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Gospodinom! Zašto ste doveli Gospodnju zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas odvedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni mogranja? Nema ni vode da pijemo.«

Mojsije i Aron odu ispred zajednice do ulaza u Šator sastanka i padnu ničice. Tada im se pokaza slava Gospodnja. I Gospodin reče Mojsiju: »Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.«

Mojsije uzme štap ispred Gospodina, kako mu je naredio. Zatim Mojsije i Aron skupe zbor pred pećinu, pa im Mojsije rekne: »Čujte, buntovnici! Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?« Zatim Mojsije podigne ruku i dvaput udari štapom o pećinu: voda provali u obilju, pa su mogli piti i zajednica i njezino blago.

Potom će Gospodin Mojsiju i Aronu: »Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.« To su Meripske vode, kraj njih su se Izraelci prepirali s Gospodinom, a on se pokazao svetim.

Od brda Hora zapute se prema Crvenom moru da zaobiđu zemlju edomsku. Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.«

Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.« Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

OTPJEV Iv 3, 14. 15. 17

R. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, * da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
O. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. * Da svaki.

Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu

(Br. 37-38)

Sve ljudske djelatnosti valja pročistiti u vazmenom otajstvu

Sveto pismo, a s njim i vjekovno iskustvo uči ljudsku obitelj da čovječji napredak, koji je veliko dobro za čovjeka, nosi u sebi i veliku napast. Kada se naime poremeti hijerarhija vrednota, time što je zlo ispremiješano s dobrim, pojedinci i razne skupine gledaju samo na svoje vlastite interese, a ne na interese drugih. Pa onda svijet više nije mjesto pravoga bratstva, a povećana moć čovjekova prijeti uništenjem samoga čovječanstva.

Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to bijedno stanje, kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem.

Čovjek, kojega je Krist otkupio i učinio novim stvorenjem u Duhu Svetome, može i mora ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Ta od Boga ih prima, na njih gleda i poštuje ih kao da upravo izlaze iz Božje ruke. Za njih zahvaljuje božanskom Dobročinitelju, njima se služi i uživa ih u siromaštvu i slobodi duha i tako je uveden u pravi posjed svijeta, kao onaj koji ništa nema, a sve posjeduje. »Sve je vaše. Vi ste Kristovi, a Krist je Božji.«

Riječ Božja, po kojoj je sve postalo i koja je sama postala tijelom i prebivala na ljudskoj zemlji, ušla je kao savršen čovjek u povijest svijeta, tu povijest preuzima i u sebi je rekapitulira. Objavljuje nam da je Bog ljubav i ujedno nas uči da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskog savršenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta.

Tako onima koji vjeruju u božansku ljubav donosi sigurnost da je svim ljudima otvoren put ljubavi i da nije uzaludno nastojanje da se ostvari opće bratstvo. Također opominje da se ta ljubav treba vršiti ne samo u velikim stvarima nego, i to u prvom redu, u redovitim životnim prilikama. Podnijevši smrt za sve nas grešnike, svojim nas primjerom uči da i mi trebamo nositi križ što ga tijelo i svijet stavljaju na leđa onih koji idu za mirom i pravdom. Krist, koji je svojim uskrsnućem postavljen za Gospodina i kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji, snagom svoga Duha već djeluje u srcima ljudi, u njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete i da tom cilju podloži svu zemlju.

Darovi su Duha različiti: dok jedne poziva da otvoreno svjedoče o svojoj želji za nebeskim obitavalištem i da živim čuvaju to svjedočanstvo u ljudskoj obitelji, druge zove da se posvete zemaljskom služenju ljudima pripremajući tom službom građu za nebesko kraljevstvo. On ipak sve oslobađa, da se, pošto su se odrekli samoljublja i navrnuli ljudskom životu na službu sve zemaljske energije, vinu prema onoj budućnosti kada će samo čovječanstvo postati ugodan prinos Bogu.

OTPJEV 2 Kor 5, 15; Rim 4, 25

R. Krist umrije za sve * da oni koji žive, ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.
O. On je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja. * Da oni koji žive.

Milosrdni Bože, ti sam upravljaj našim srcem, jer se tebi bez tebe ne može svidjeti. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.