Utorak, 2. korizmeni tjedan – Služba čitanja

Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Himan
Bog oprosnik nam dàrova
I vrijeme ovo obnovno
Da ozdravi svijet mlitavi
Odricanjem darežljivim.
Te dane blagog spasenja
Krist svojim svjetlom obasja
I korizmenom pokorom
On liječi srca ranjena.
Daj svima, Bože milostiv,
Prionuti uz pokoru,
Da Prijelaz sretni slavimo
U vječnom Vazmu pobjedom.
Nek cio ti se klanja svijet,
Dobrote puna Trojice,
A nas nek milost obnovi
Da novu pjesmu pjevamo. Amen.
Psalmodija

Ps 37 (36). Sudbina pravednika i bezbožnika

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju (Mt 5, 5).

I.

Ant. 1. Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi.

Nemoj se žestiti na opake, *
zavidjet nemoj pakosnicima:

kao trava brzo se osuše, *
ko mlada zelen brzo uvenu.

U Gospodina se uzdaj i čini dobro, *
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.

Sva radost tvoja neka bude Gospodin: *
on će ispuniti želje tvoga srca!

Prepusti Gospodinu putove svoje, *
u njega se uzdaj, i on će sve voditi.

Pravda će tvoja zasjati ko svjetlost *
i tvoje pravo ko sunce podnevno.

Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, †
ne žesti se na onog koji ima sreće, *
na čovjeka koji spletke kuje.

Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe, *
ne žesti se da zlo ne učiniš.

Jer će biti satrti zlikovci, *
a koji se u Gospodina uzdaju,
baštinit će zemlju.

Još malo i nestat će bezbožnika: *
mjesto ćeš njegovo tražiti,
a njega više nema.

Zemlju će baštiniti krotki, *
obilje mira oni će uživat.

Slava Ocu.

Ant. Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi.

II.

Ant. 2. Zla se kloni i čini dobro; Gospodin učvršćuje pravedne.

Bezbožnik smišlja zlo pravedniku *
i zubima škrguće na njega.

A Gospod se njemu smije, *
jer vidi da dan njegov dolazi.

Mač potežu bezbošci i zapinju lukove, †
da obore jadnika i siromaha, *
da pokolju one koji hode pravim putem.

Mačem će vlastito srce probiti, *
slomit će se njihovi lukovi.

Bolje je i malo u pravednika *
no golemo blago u zlotvora:

jer će se ruke zlotvora slomiti, *
a Gospodin je oslon pravedniku.

Gospodin se brine za život čestitih, *
dovijeka će trajati baština njihova.

Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, *
bit će siti u danima gladi.

A bezbožnici će propasti, †
dušmani Gospodnji povenut će ko ures livada, *
poput dima se rasplinuti.

Bezbožnik zaima, ali ne vraća, *
pravednik se sažalijeva i daje.
Oni koje Gospodin blagoslovi,

baštinit će zemlju, *
a koje prokune, bit će zatrti.

Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku, *
i mio mu je put njegov.

Ako i posrne, ne pada, *
jer ga Gospodin drži za ruku.

Mlad bijah i ostarjeh, †
al’ ne vidjeh pravednika napuštena *
ili da mu djeca kruha prose.

Uvijek je milosrdan i u zajam daje, *
na njegovu je potomstvu blagoslov.

Zla se kloni i čini dobro, *
i ostat ćeš dovijeka.

Jer Gospodin ljubi pravdu *
i pobožnika svojih ne ostavlja.

Zauvijek će biti zatrti zlikovci, *
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.

Zemlju će posjedovati pravednici *
i živjet će na njoj dovijeka.

Slava Ocu.

Ant. Zla se kloni i čini dobro; Gospodin učvršćuje pravedne.

III.

Ant. 3. U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova.

Pravednikova usta mudrost kazuju, *
a jezik njegov govori pravo.

Zakon mu je Božji u srcu, *
ne kolebaju se koraci njegovi.

Bezbožnik vreba pravednoga *
i smišlja da ga usmrti.

Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti *
i neće dopustiti da ga na sudu osude.

U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova: †
on će te uzvisit i baštinit ćeš zemlju: *
radostan ćeš gledati propast bezbožnih.

Vidjeh obijesna zlotvora *
gdje se ko cedar krošnjat širi.

Prođoh, i gle – nema ga više; *
potražih ga, i ne nađoh.

Promatraj čestita i gledaj neporočna: *
mirotvorac ima potomstvo.

A grešnici bit će svi iskorijenjeni, *
istrijebit će se zlikovačko sjeme.

Od Gospodina dolazi spas pravednicima, *
on im je zaklon u vrijeme nevolje.

Gospodin im pomaže, on ih izbavlja: †
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti, *
jer u njemu traže okrilje.

Slava Ocu.

Ant. U Gospodina se uzdaj i drži se puta njegova.

Evo sad je vrijeme milosno.Evo sad su dani spasa.

Prvo čitanje

Iz Knjige Izlaska

16, 1-18. 35

Mana u pustinji

Potom krenu iz Elima, i sva izraelska zajednica dođe u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestog dana drugoga mjeseca nakon odlaska iz zemlje egipatske.

U pustinji sva izraelska zajednica počne mrmljati protiv Mojsija i Arona. »Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! – rekoše im. – Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!«

Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće. A šestoga dana, kad spreme što su nakupili, bit će dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan.«

Onda Mojsije i Aron progovore svim Izraelcima: »Večeras ćete poznati da vas je Gospodin izveo iz zemlje egipatske, a ujutro ćete vidjeti svojim očima Gospodnju slavu, jer vas je čuo Gospodin kako ste protiv njega mrmljali. Što smo mi da protiv nas mrmljate? Večeras će vam Gospodin dati mesa da jedete – nastavi Mojsije – a ujutro kruha do mile volje, jer je Gospodin čuo vaše mrmljanje protiv njega. Što smo mi? Vi ne mrmljate protiv nas, nego protiv Gospodina.« Poslije toga rekne Mojsije Aronu: »Reci svoj izraelskoj zajednici: Skupite se pred Gospodina, jer je čuo vaše mrmljanje!« I dok je Aron svoj izraelskoj zajednici govorio, oni se okrenu prema pustinji, i gle! u oblaku pojavi se Gospodnja slava. Onda se Gospodin oglasi Mojsiju i reče mu: »Čuo sam mrmljanje Izraelaca. Ovako im reci: Večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete poznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.«

I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Gospodin izdao: Nakupite koliko kome treba za jelo – jedan gomer po osobi, svatko prema broju članova koji su mu u šatoru.«

Izraelci tako uradiše. Neki nakupe više, neki manje. Kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo. Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske.

OTPJEV Mudr 16, 20; Iv 6, 32

R. Narod si svoj hranio hranom anđeoskom, slao mu s neba gotov kruh * koji je imao u sebi svaku slast i ugađao svakom ukusu.
O. Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba. * Koji je imao.

Drugo čitanje

Iz Izlaganja o psalmima svetog Augustina, biskupa

(Ps 140, 4-6: CCL 40, 2028-2029)

Patnje cijeloga Kristova tijela

Gospodine, tebi zavapih, usliši me. Svi to možemo reći. To ne govorim ja, već to govori čitav Krist. No još više, to je sama tjelesna osoba govorila. Dok je ovdje među nama bio, u svom je tijelu molio i iz tjelesne je osobe molio Oca, i kad je molio, kaplje su krvi curile niz cijelo njegovo tijelo. U Evanđelju piše: Usrdno se molio i njegov znoj bî kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. A što je drugo kapanje krvi s cijeloga tijela negoli muke mučenikâ cijele Crkve?

Gospodine, tebi zavapih, usliši me. Slušaj glas moj kojim tebi vapijem. Zar misliš da je završen posao vapljenja kad si rekao: Zavapih tebi? Zavapio si, ali nemoj biti siguran. Ako je završena patnja i nevolja, završen je i vapaj; ako još ostaju nevolje Crkve i Kristova tijela do kraja vjekova, onda ne kaže samo: Zavapih k tebi, usliši me, nego: Slušaj glas moj kojim tebi vapijem.

Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek bude kao prinos večernji! Svaki kršćanin zna da se tu obično misli na samu glavu. Navečer, još za dana, Gospodin nakloni glavu i na križu dobrovoljno ispusti duh, jer ga je imao natrag primiti. Tu smo također i mi predoznačeni. Što je drugo visjelo na križu negoli ono što je od nas primio? I kako se može dogoditi da Bog Otac napusti i ostavi svog Jedinca koji je s njime jedan Bog? Ipak je naša slabost viseći na križu, gdje je stari naš čovjek, kao što kaže Apostol, s njime razapet na križ, našim ljudskim glasom zavapila: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

To je, dakle, večernja žrtva – muka Gospodnja, križ Gospodnji, prinos spasonosne žrtve, zahvalnica koju je Bog primio. Ta večernja žrtva o uskrsnuću postade jutarnjim darom. Molitva koja izlazi iz vjerna srca jest poput tamjana što se diže sa svetog žrtvenika. Ništa nije milije od Gospodnjeg mirisa: tako mirišu svi koji vjeruju.

Dakle, stari je naš čovjek, Apostolove su riječi, s njime razapet na križ; da nestane tijelo grijeha te više ne služimo grijehu.

OTPJEV Gal 2, 19-20

R. S Kristom sam razapet. * Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.
O. Živim u vjeri u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. * Živim.

Molitva

Gospodine, čuvaj svoju Crkvu trajnom dobrotom. Bez tebe smrtni čovjek propada: pomozi da se klonimo pogubnog i tražimo spasenje. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.