Petak nakon Pepelnice – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 55 (54), 2-15. 17-24. Molitva nakon izdajstva prijateljeva

Isusa spopade užas i tjeskoba. (Mk 14, 33).

I.

Ant. 1. Bože moj, ne krij se molbi mojoj što ti je upravljam dok me grešnici tlače.

Čuj, Bože, molitvu moju, †
ne krij se molbi mojoj: *
obazri se na me i usliši me!

Mučim se u svojoj tjeskobi, †
zbuni me vika dušmanska *
i tlačenje grešničko.

Navališe na me nesrećom, *
bijesno me progone.

Srce mi je ustreptalo, *
i strah me samrtni spopade.

Užas me i trepet hvata, *
groza me obuze.

Zavapih: »O, da su mi krila golubinja, *
odletio bih da otpočinem!

Daleko, daleko bih letio, *
u pustinji se nastanio;

brzo bih potražio sklonište *
od bijesne oluje i vihora.«

Slava Ocu.

Ant. Bože moj, ne krij se molbi mojoj što ti je upravljam dok me grešnici tlače.

II.

Ant. 2. Gospodin nas izbavlja iz ruku neprijatelja i tlačitelja.

Smeti ih, Gospodine, podvoji im jezike, *
jer nasilje i svađu vidim u gradu;

danju i noću zidinama kruže; *
bezakonja su i nevolje u njemu.

Usred njega zasjede, *
s ulica mu tlačenje i podlost ne odlaze.

Da me pogrdio dušmanin, *
bio bih podnio;

da se digao na me koji me mrzi, *
pred njim bih se sakrio.

Ali ti, ti si to bio, meni jednak, *
prijatelj moj, moj pouzdanik

s kojim sam slatko drugovao, *
i složno hodismo u Domu Božjemu.

Slava Ocu.

Ant. Gospodin nas izbavlja iz ruku neprijatelja i tlačitelja.

III.

Ant. 3. Povjeri Gospodinu svoju brigu i on će te pokrijepiti.

A ja ću Boga prizvati, *
i Gospodin će me spasiti.

Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, *
i on će čuti vapaj moj.

Dat će mi mira od onih koji me progone: *
jer mnogi su protiv mene.

Bog će čuti i njih poniziti, *
onaj koji kraljuje odvijeka.

Jer se ne popravljaju, Boga se ne boje, †
podižu ruke na prijatelje, *
savez svoj oskvrnjuju.

Usta su im glađa od maslaca, *
a srce ratoborno;

riječi blaže od ulja, *
a oni – isukani mačevi.

Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, †
i on će te pokrijepiti: *
neće dati da ikada posrne pravednik.

A njih ti, o Bože, strmoglavi *
u jamu grobnu!

Krvoloci i varalice ni polovicu danâ neće doživjeti! *
A ja se u tebe uzdam!

Slava Ocu.

Ant. Povjeri Gospodinu svoju brigu i on će te pokrijepiti.

Vratite se Gospodinu Bogu svome.Jer on je sama nježnost i milosrđe.

Iz Knjige Izlaska

2, 1-22

Mojsijevo rođenje i bijeg

U ono vrijeme neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.

Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?« »Idi!« odgovori joj faraonova kći.

Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. »Uzmi ovo dijete – rekne joj faraonova kći – i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga – reče – iz vode izvadila«.

Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednog Hebrejca – brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. »Zašto tučeš svoga druga?« rekne napadaču. Ovaj odvrati: »Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?« Mojsije se uplaši pa će u sebi: »Tako! Ipak se saznalo.«

Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju. Ondje sjedne kraj nekog studenca. Midjanski je svećenik imao sedam kćeri. Dođu one da zahvate vode i naliju pojila, da napoje stado svoga oca. Ali dođu i pastiri te ih potjeraju. Mojsije ustane, obrani ih i stado im napoji.

Kad su se vratile svome ocu Reuelu, on ih zapita: »Kako ste se danas tako brzo vratile?« One odgovore: »Neki Egipćanin obrani nas od pastirâ, i još nam zahvati vode i stado nam napoji.« »Gdje je? – zapita on svoje kćeri. – Zašto ste ostavile toga čovjeka? Pozovite ga na objed.

«Mojsije pristane da ostane kod tog čovjeka. On oženi Mojsija svojom kćeri Siporom. A kad ona rodi sina, on mu nadjene ime Geršon, »jer sam – reče – stranac u tuđoj zemlji«.

Rodi mu i drugoga sina koga nazva Eliezer »jer Bog oca moga, pomoćnik moj, izbavi me iz ruku faraona«.

OTPJEV Heb 11, 24-25. 26. 27

R. Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom, * jer je gledao na plaću.
O. Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu; vjerom napusti Egipat. * Jer je.

Iz Nagovora Pseudohrizostoma

(Dodatak, Nagovor 6, O molitvi: PG 64, 462-466)

Molitva je svjetlo duše

Molitva i razgovor s Bogom najveće su dobro. Oni naime predstavljaju združivanje i sjedinjavanje s Bogom.

I kao što se tjelesne oči gledajući svjetlost rasvjetljuju, tako isto i duh koji Boga motri postaje rasvijetljen njegovim neizmjernim svjetlom. Mislim na onu molitvu koja se ne obavlja iz pukog običaja nego iz dna duše, onu koja se ne propisuje u određena vremena i u određene ure nego se obavlja neprekidno, danju i noću.

Duh svoj moramo iznenada k Bogu usmjeriti ne samo onda dok u molitvi razmatramo, nego i tada moramo u jedno staviti želju za Bogom i sjećanje na Boga kad smo zauzeti nekim dužnostima, ili brigom oko siromašnih, ili drugim brigama, ili korisnim djelima dobročinstva, da bi sve to, kao solju potkrijepljeno ljubavlju prema Bogu, postalo ugodna hrana Gospodinu. Doista ćemo od toga imati obilnu korist neprekidno, kroz cijeli život, ako njemu poklonimo što više vremena.

Molitva je svjetlo duha, prava spoznaja Boga, posrednica između Boga i ljudi. Duh čovjekov, molitvom uzdignut gore prema nebu, grli Gospodina neizrecivim zagrljajima, poput djeteta što dozivlje svoju majku plačući, čezne za božanskim mlijekom. Traži, istina, ostvarenje svojih želja, ali prima darove bolje od svake vidljive stvari.

Molitva, naime, stoji pred Bogom kao časna posrednica: razveseljuje duh i smiruje mu osjećaj. Kad govorim o molitvi, nemoj misliti da su to samo riječi. Molitva je želja za Bogom, neizreciva pobožnost koja nije dar čovjekov nego učinak milosti Božje. O njoj i Apostol veli: Što da molimo da bi nam se ostvarilo, ne znamo; ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim jecajima.

Onaj, koga Gospodin takvom molitvom obdari, stekao je bogatstvo koje mu nitko ne može odnijeti, i nebesku hranu koja duh zasićuje. Tko je nju jednom okusio, rasplamćuje se vječnom željom za Gospodinom; njegov duh ižaruje poput najužarenije vatre. Ako molitvu želiš istinski obaviti, oslikaj dom svoj čednošću i poniznošću. Rasvijetli ga svjetlošću pravednosti. Dobrim djelima, isprobanima poput komadića željeza, ukrasi dom svoj. Umjesto zidovima i kamenjem ukrasi ga vjerom i velikodušnošću. Postavi molitvu iznad svega kao zabat kuće, na ukras kuće, da sav dom svoj za Gospodina pripraviš i da Gospodina primiš kao u kraljevskoj i sjajnoj palači. Drži Gospodina u duši svojoj po milosti njegovoj kao svetu sliku u hramu duše svoje.

OTPJEV Tuž 5, 20; Mt 8, 25

R. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? * Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se.
O. Gospodine, spasi nas, pogibosmo. * Vrati nas.

Gospodine, prati svojom dobrotom pokornička djela što smo ih započeli. Što izvana činimo, nek bude izraz unutarnjeg obraćenja. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.