Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Iz krila Oca vječnoga,
Što rodi se od Djevice
Kad vrijeme bî da spasiš svijet.
Zapali srca ljubavlju
Da tašt užitak ostave,
Nebeske slasti okuse.
Da zle u oganj oboriš
I milo svoje odane
Pozoveš, da ih okruniš.
Olúje tamnog plamenja,
Već daj nam Boga gledati
I rajsku slast uživati.
I tebi, Duše Presveti,
Ko otprije što bila je,
Nek bude slava uvijeke. Amen.
Ps 44 (43). Vapaj naroda Božjega
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37).
I.
Ant. 1. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
Bože, ušima svojim slušasmo, *
očevi nam pripovijedahu naši,
o djelu koje si izveo u danima njihovim – *
u danima davnim.
Rukom si svojom izagnao pogane,
a njih posadio, *
iskorijenio narode, a njih raširio.
Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, *
niti im mišica njihova donese pobjedu,
već desnica tvoja i tvoja mišica, *
i lice tvoje milosno, jer si ih ljubio.
Ti, o moj Kralju i Bože moj, *
ti si dao pobjede Jakovu.
Po tebi dušmane svoje odbismo, †
u tvome imenu zgazismo one *
koji se na nas digoše.
U svoj se lûk nisam pouzdavao, *
nit me mač moj spasavao.
Nego ti, ti si nas spasio od dušmana, *
ti si postidio one koji nas mrze.
Dičili smo se Bogom u svako doba *
i tvoje ime slavili svagda.
Slava Ocu.
Ant. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
II.
Ant. 2. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
A sad si nas odbacio i posramio nas, *
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.
Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo, *
i opljačkaše nas mrzitelji naši.
Dao si nas ko ovce na klanje, *
i rasuo nas među neznabošce.
U bescjenje si puk svoj prodao *
i obogatio se nisi prodajom.
Učinio si nas ruglom susjedima našim, *
na podsmijeh i igračku onima oko nas.
Na porugu smo neznabošcima, *
narodi kimaju glavom nad nama.
Svagda mi je sramota moja pred očima, *
i stid mi lice pokriva
zbog pogrdne graje podrugljivaca, *
zbog osvetljiva dušmana.
Slava Ocu.
Ant. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
III.
Ant. 3. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili *
niti povrijedili Saveza tvoga,
niti nam se srce odmetnulo od tebe, *
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,
kad si nas smrvio u boravištu šakalskom *
i smrtnim nas zavio mrakom.
Da smo i zaboravili ime Boga našega, *
da smo ruke k tuđem bogu podigli:
zar Bog toga ne bi saznao? *
Tȁ on poznaje tajne srdaca!
Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, *
i mi smo im ko ovce za klanje.
Preni se! Što spavaš, Gospodine? *
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!
Zašto lice svoje sakrivaš, *
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?
Jer duša nam se u prah raspala, *
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.
Ustani, u pomoć nam priteci, *
izbavi nas radi ljubavi svoje!
Slava Ocu.
Ant. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Čujte, narodi, riječ Gospodnju!I razglašujte je sve do nakraj zemlje!
Iz Knjige proroka Izaije
26, 7-21
Hvalospjev pravednika. Obećanje uskrsnuća
Put je pravednikov prav, ti ravniš stazu pravednom. Da, na stazi tvojih sudova željno te, Gospodine, čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi.
Dušom svojom žudim tebe noću, i duhom svojim u sebi te tražim. Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi, uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.
Ako se pomiluje opaki, on se ne uči pravednosti. U zemlji pravednosti on čini bezakonje i ne obazire se na veličanstvo Gospodnje.
Gospodine, ruka je tvoja podignuta, a oni je ne vide. Nek vide i postide se, nek ih proguta revnost za narod, nek ih proždre oganj pripravljen dušmanima tvojim.
Gospodine, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših. Gospodine, Bože naš, gospodarili su nama osim tebe drugi gospodari, ali tebe jedinog, ime tvoje, častimo.
Mrtvi neće oživjeti, sjene neće uskrsnuti, jer ti si ih kaznio i uništio i zatro svaki spomen na njih.
Umnožio si narod, Gospodine, umnožio si narod, proslavio se, proširio sve granice zemlje!
Gospodine, tražili su te u nevolji; izlijevali tihu molitvu, kad ih je stigla tvoja kazna. Kao što se trudna žena pred porođajem grči i viče u bolovima, takvi smo, Gospodine, pred tobom.
Zatrudnjeli smo, u mukama smo kao da rađamo, nismo donijeli duha spasenja zemlji, nit se rodiše stanovnici svijeta.
Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti i zemlja će sjene na svijet dati.
Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori! Sakrij se časkom dok jarost ne prođe.
Jer, gle, izići će Gospodin iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.
OTPJEV Iz 26, 19; Dn 12, 2
R. Probudite se i kličite, stanovnici praha! * Jer rosa Gospodnja, rosa je svjetlosti.
O. Probudit će se mnogi što snivaju u prahu zemljinu. * Jer rosa.
Iz Govorā svetoga Petra Krizologa, biskupa
(Govor 147: PL 52, 594-595)
Ljubav želi vidjeti Boga
Videći svijet potresen strahom, Bog djeluje odmah da ga ljubazno povrati, u milosti pozove, ljubavlju zadrži i nježnošću sebi priveže.
I zato pere zemlju u zlu okorjelu potopom odmazde a Nou proziva ocem novoga vijeka, umiljatom ga riječju sklanja, a pruža mu prijateljsko povjerenje, očinski mu tumači ondašnji čas i milošću ga tješi za budući; i ne naredi mu tek, nego poradi s njime i u jednu korablju zatvori porod čitavog svijeta, da ljubav drugarstva ukloni ropski strah, te se zajedničkom ljubavlju uščuva što se zajedničkim naporom spasilo.
I zato zove Abrahama iz poganstva, uvećava mu ime, čini ga ocem vjere, prati na putu, čuva u tuđini, bogati imutkom, časti pobjedama, u zalog daje obećanja, izbavlja od nasilja, ugađa mu gostoljubljem i u beznađu zadivljuje sinom: da obasut tolikim dobrima i izazvan takvom milinom ljubavi Božje nauči Boga ljubiti a ne bojati ga se, i štovati ga ljubavlju a ne strahom.
I zato Jakova u bijegu tješi snovima, a na povratku izaziva na borbu i steže rvačkim zagrljajem: da ljubi začetnika borbe, ne da ga se boji.
I zato zove Mojsija zovom domovine, zbori mu očinskom ljubavlju i poziva da bude osloboditelj svog naroda.
Ali u spomenutim zgodama, u kojima plam božanske ljubavi zapali srce ljudi te se u čovječje osjećaje preli sva opojnost ljubavi Božje, ranjene duše počeše htjeti da Boga vide tjelesnim očima.
Boga ne obuhvaća svijet, pa kako ga je mogao obuhvatiti uzak čovjekov pogled? Što će biti, što mora, što može – na to se ne obazire pravo ljubavi. Ljubav ne zna za sud, nema računa, ne poznaje mjere. Nemogućnost nije ljubavi na utjehu niti joj je poteškoća lijek.
Ako se ljubav ne domogne željenoga, ona ubija onoga koji ljubi, pa zato ide kamo je vođena a ne kamo mora. Ljubav rađa željom, raspaljuje se strašću, a strašću se propinje za nedopuštenim. I što još?
Što ljubav voli, to ne može ne vidjeti: i zato svi sveti što god su postigli smatrahu sitnicom ako ne budu Boga vidjeli.
I zato ljubav koja želi Boga vidjeti, ako i nema rasuđivanja, ipak ima žudnju pobožnosti.
I zato se Mojsije usuđuje kazati: Ako sam našao naklonost kod tebe, pokaži mi svoje lice.
Zato i drugi veli: Pokaži svoje lice. Konačno, i sami su pogani zato pravili kumire da bi u zabludama mogli očima gledati što su štovali.
OTPJEV Usp. Iz 66, 13; 1 Kr 11, 36; Iz 66, 14; 46, 13
R. Kao što mati tješi sinove, tako ću i ja vas utješiti, govori Gospodin: iz Jeruzalema, grada moga izabranoga, doći će vam pomoć. * Kad to vidite, srce će vam se radovati.
O. Na Sion ću spas staviti i u Jeruzalem svoju slavu. * Kad to.
Potakni nam, Gospodine, srce da pripravi put tvom Jedincu: njegovim nas dolaskom očisti da ti služimo obnovljena duha. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.