Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
I bezbroj šara njezinih,
Mi tebe slaveć molimo,
Odnesi breme krivnje s nas,
Operi ljage duševne,
Daj milost, Kriste, puku svom
Gle, trom je duh nam opaki,
Al’ grešna savjest grize ga,
Pa tmini on se otimlje
Iz naših grudi, Isuse,
Ti pomrčinu otjeraj
I u svom svjetlu blaženom
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Razbudi naše ufanje,
Proštenja svakog Izvore,
Operi ruke kaljave.
Ko tuđi svijetom lutamo,
Ko prognanici stupamo,
O Vođo naš i Pastiru!
O Istino, o Ljubavi,
O Vrelo svake radosti!
Što tebe motri u nebu!
U poslu našem dnevnome
Ti srca k sebi uzdigni,
Za dobro spremni budemo.
Gospodstvo, slava, hvala, čast
Sa Ocem Sinu višnjemu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 44 (43). Vapaj naroda Božjega
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37). I.
Ant. 1. Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica.
Bože, ušima svojim slušasmo, *
očevi nam pripovijedahu naši,
o djelu koje si izveo u danima njihovim – *
u danima davnim.
Rukom si svojom izagnao pogane,
a njih posadio, *
iskorijenio narode, a njih raširio.
Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, *
niti im mišica njihova donese pobjedu,
već desnica tvoja i tvoja mišica, *
i lice tvoje milosno, jer si ih ljubio.
Ti, o moj Kralju i Bože moj, *
ti si dao pobjede Jakovu.
Po tebi dušmane svoje odbismo, †
u tvome imenu zgazismo one *
koji se na nas digoše.
U svoj se lûk nisam pouzdavao, *
nit me mač moj spasavao.
Nego ti, ti si nas spasio od dušmana, *
ti si postidio one koji nas mrze.
Dičili smo se Bogom u svako doba *
i tvoje ime slavili svagda.
Slava Ocu.
Ant. Mišica im njihova ne donese pobjedu, već desnica tvoja i tvoja mišica.
II.
Ant. 2. Gospodin neće odvratiti lice od vas ako se vi obratite njemu.
A sad si nas odbacio i posramio nas, *
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.
Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo, *
i opljačkaše nas mrzitelji naši.
Dao si nas ko ovce na klanje, *
i rasuo nas među neznabošce.
U bescjenje si puk svoj prodao *
i obogatio se nisi prodajom.
Učinio si nas ruglom susjedima našim, *
na podsmijeh i igračku onima oko nas.
Na porugu smo neznabošcima, *
narodi kimaju glavom nad nama.
Svagda mi je sramota moja pred očima, *
i stid mi lice pokriva
zbog pogrdne graje podrugljivaca, *
zbog osvetljiva dušmana.
Slava Ocu.
Ant. Gospodin neće odvratiti lice od vas ako se vi obratite njemu.
III.
Ant. 3. Probudi se, Gospodine, ne odbacuj nas dovijeka!
Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili *
niti povrijedili Saveza tvoga,
niti nam se srce odmetnulo od tebe, *
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,
kad si nas smrvio u boravištu šakalskom *
i smrtnim nas zavio mrakom.
Da smo i zaboravili ime Boga našega, *
da smo ruke k tuđem bogu podigli:
zar Bog toga ne bi saznao? *
Tȁ on poznaje tajne srdaca!
Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, *
i mi smo im ko ovce za klanje.
Preni se! Što spavaš, Gospodine? *
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!
Zašto lice svoje sakrivaš, *
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?
Jer duša nam se u prah raspala, *
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.
Ustani, u pomoć nam priteci, *
izbavi nas radi ljubavi svoje!
Slava Ocu.
Ant. Probudi se, Gospodine, ne odbacuj nas dovijeka!
Iz Druge poslanice Korinćanima blaženoga Pavla, apostola
4, 5-18
Apostolske tegobe i nade
Braćo, ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. Tȁ Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.
To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama.
A budući da imamo isti duh vjere, kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Tȁ znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.
Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Tȁ ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog; tȁ vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.
OTPJEV 2 Kor 4, 6; Pnz 5, 24
R. Bog, koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, * on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.
O. Evo, Gospodin, Bog naš, očitovao nam je svoju slavu i svoju veličajnost; čuli smo njegov glas. * On zasvijetli.
Iz Tumačenja psalama, svetog Ambrozija, biskupa
(Ps 43, 89-90: CSEL 64, 324-326)
Obasjani smo svjetlom tvoga lica
Zašto lice svoje odvraćaš? Smatramo da Bog svoje lice od nas odvraća kad se nađemo u kojekakvim nevoljama tako da nam mrak prekrije dušu te svojim očima ne možemo nazrijeti sjaj istine. I zaista, ako Bog gleda na naš duh i ako se udostoji posjetiti našu pamet, sigurni smo da nam ništa ne može navući maglu. Doista, ako čovjekovo lice više odsijeva od drugih dijelova njegovih udova, te štogod promatramo ili nepoznato upoznajemo ili poznato prepoznajemo, a da to naš izgled ne može skriti, koliko više Božje lice prosvjetljuje onoga koga gleda?
Stoga, kao što inače, tako i o tome vrlo lijepo govori sveti Apostol koji je uistinu Kristov tumač, kako bi ga snažnije srcem i riječju utisnuo u naše duše. Zato kaže: Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine! On zasvijetli u srcima našim, da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. Čuli smo gdje, dakle, Krist u nama odsijeva. On je, naime, vječni sjaj duhova, koga posla Otac na zemlju da bismo mi, koji smo prije toga bili u zemnome mraku, prosvijetljeni njegovim licem mogli gledati vječnu i nebesku zbilju.
Što da o Kristu govorim, kad je i Petar apostol rekao onome hromom od majčine utrobe: Pogledaj u nas? On je u Petra pogledao, bio je prosvijetljen milošću vjere, ne bi ni bio ozdravio, da nije čvrsto povjerovao.
I stoga, budući da tolika slava bijaše u Apostolima, čuvši Zakej da prolazi Gospodin Isus, pope se na stablo jer ga malen i sitan iz svjetine nije mogao vidjeti. Vidio je Krista i našao svjetlo, vidio ga je, pa i on koji je prije tuđe otimao sada svoje dijeli.
Zašto lice svoje odvraćaš? to jest: Ako i okreneš, Gospodine, lice svoje od nas, ipak mi smo obasjani svjetlom tvoga lica. Držimo to svjetlo u svojim srcima i neka blista nutarnjim žarom: nitko pak ne može opstati, ako svoje lice ti odvratiš od njega.
OTPJEV 2 Kor 4, 6; Heb 10, 32
R. On koji reče: nek iz tame svjetlo zasine, * Bog sâm, zasvijetli u srcima našim da nam spoznanjem slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.
O. Spomenite se onih prvih dana, kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu. * Bog sâm.
Molimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.