Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
I Vladaru nam, pogledaj:
San napada nas, izbavi
O Kriste, Bože, molimo,
Oprosti naše prijestupe!
U noći mi se budimo
I duh i ruke dižemo
Ko prorok što zapovijeda,
I činom uči Pavao
Ti vidiš zlo što tvorismo,
A ni mi ga ne tajimo,
Sa suzama te molimo,
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Kriste, Svjetlo istinito,
Radost svijeta i milina!
Krvlju čistom, životvornom.
Vjerom živom nas obdari,
Jačaj nadu, pouzdanje,
Dobrotvornost ti podupri.
Đavla kletog od nas goni,
Dušmansku mu silu slomi,
Tijelo naše hram mu budi!
Oče, Sine, Duše Sveti,
Sveto Trojstvo, jedan Bože:
Nebom, zemljom, vasionom. Amen.
Ps 103 (102). Pjesan Božjem milosrđu
Darom premilosrdnog srca Boga našega pohodi nas Mlado Sunce s visine (usp. Lk 1, 78). I.
Ant. 1. Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstava njegovih.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, *
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, *
i ne zaboravi dobročinstava njegovih:
on ti otpušta sve grijehe tvoje, *
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život, *
kruni te dobrotom i nježnošću;
život ti ispunja dobrima, *
ko orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela *
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje, *
sinovima Izraelovim djela svoja.
Slava Ocu.
Ant. Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstava njegovih.
II.
Ant. 2. Kako je otac nježan prema sinovima, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
Milosrdan je i milostiv Gospodin, *
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena *
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim *
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom, *
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada, *
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako je otac nježan prema sinovima, *
tako je Gospodin nježan prema onima
što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani, *
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno, *
cvate ko cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, *
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Slava Ocu.
Ant. Kako je otac nježan prema sinovima, tako je Gospodin nježan prema onima što ga se boje.
III.
Ant. 3. Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova.
Al’ ljubav Gospodnja vječna je nad onima
što ga se boje, *
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju *
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje, *
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi, †
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove, *
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove, *
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova, †
na svakome mjestu vlasti njegove: *
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
Slava Ocu.
Ant. Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova.
Iz Knjige o Jobu
7, 1-21
Job u životnoj nevolji prizivlje Boga
Job odgovori: Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l’ dane poput najamnika? Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše, i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć mislim svagda: »Kada ću ustati?« a dižuć se: »Kada večer dočekati!« I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Pȕt moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj je samo lahor, i oči mi neće više vidjet sreće! Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
Ustima ja svojim stoga branit neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? Kažem li: »Na logu ću se smirit, ležaj će mi olakšati muke«, snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim. Kamo sreće da mi se zadavit! Smrt mi je od patnja mojih draža.
Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji! Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao, i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene, i dati mi barem pljuvačku progutat?
Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si ko metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći, i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al’ me biti neće.
OTPJEV Job 7, 5. 7. 6
R. Pȕt moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. * Spomeni me se, Gospodine, jer život mi je samo lahor.
O. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. * Spomeni.
Iz Ispovijestî svetog Augustina, biskupa
(Knj. 10, 26. 37-29, 40)
Sva je moja nada u velikom milosrđu tvome
Gdje sam te dakle našao da sam te upoznao? Nisi još bio u mom pamćenju prije nego sam te upoznao. Gdje sam te dakle našao da sam te upoznao, ako ne u tebi, iznad sebe? I nigdje nema prostora između nas: odstupali mi od tebe ili pristupali k tebi, nigdje prostora među nama. Istino, ti si svagdje blizu svima koji te za savjet pitaju i istovremeno odgovaraš svima na najrazličitija pitanja.
Ti jasno odgovaraš, ali svi ne čuju jasno. Svi pitaju što hoće, ali ne čuju uvijek što hoće. Onaj je najbolji tvoj službenik koji ne gleda toliko na to da od tebe čuje ono što bi sam želio, nego više na to da želi ono što je od tebe čuo.
Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim.
Kad budem združen s tobom svim svojim bićem, nigdje neću imati boli ni napora, i život će moj biti živ, sav pun tebe. No koga ti ispunjaš, njega i pomažeš, a budući da ja nisam pun tebe, na teret sam sebi. Moje se radosti, koje treba oplakivati, bore s mojim žalostima, kojima se treba veseliti, a na kojoj će strani biti pobjeda, ne znam.
Jao meni! Gospodine, smiluj mi se! Bore se zle žalosti moje s dobrim radostima mojim, a na kojoj će strani biti pobjeda, ne znam. Jao meni! Gospodine, smiluj mi se! jao meni! Evo, ja ne skrivam svojih rana: ti si liječnik, ja sam bolesnik; ti si milosrdan, ja sam bijedan.
Zar nije kušnja život ljudski na zemlji? Tko bi želio jade i teškoće! Zapovijedaš da ih podnosimo, a ne da ih ljubimo. Nitko ne ljubi ono što podnosi, makar i rado podnosio. Ma koliko se naime radovao što podnosi, ipak bi volio da nema onoga što mora podnositi. U nesreći želim sreću, a u sreći se bojim nesreće. Ima li među tim stanjima neka sredina, gdje život ljudski ne bi bio kušnja? Jao sreći ovoga svijeta, jao jedanput i dvaput, zbog straha od nesreće i zbog mogućnosti da se veselje pokvari! Jao nesreći ovoga svijeta, jao jedanput, dvaput i triput, zbog želje za srećom i zato što je sama nesreća teška te se treba bojati da ne slomi strpljivost! Zar dakle, nije kušnja život ljudski na zemlji, kušnja bez ikakva odaha. Sva je moja nada samo u velikom milosrđu tvome.
OTPJEV
R. Kasno te uzljubih, o Ljepoto uvijek nova i stara, kasno te uzljubih! * Pozvao si me, k sebi si me prizvao i odstranio si gluhoću moju.
O. Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno. * Pozvao si me.
Gospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.