Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Osluhni, Bože preblagi,
Glas smjerne naše molitve.
U ljubavi nas složi ti!
Osvrni se na narod svoj
S nebeskog svoga prijestolja
Ti uljem revne ljubavi.
Po blagosti milostivoj
Ti čisti ljage srdaca,
I pale duše pridigni.
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 102 (101). Molitva prognanika
Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji (2 Kor 1, 4). I.
Ant. 1. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
Gospodine, usliši molitvu moju, *
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lica od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši!
Jer moji dani nestaju poput dima, *
a moje kosti gore kao oganj.
Srce mi se, udareno, suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu.
Svagda me grde dušmani moji; *
proklinju me oni što bjesne na me.
Pepeo jedem poput kruha, *
a piće svoje miješam sa suzama
zbog tvoje ljutine i gnjeva, *
jer si me digao i bacio.
Moji su dani ko oduljena sjena, *
a ja se, gle, sušim poput trave.
Slava Ocu.
Ant. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
II.
Ant. 2. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
A ti, Gospodine, ostaješ dovijeka *
i tvoje ime kroza sva koljena.
Ustani, smiluj se Sionu; †
vrijeme je da mu se smiluješ *
– sada je čas!
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega, *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta, *
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva, *
da izbavi smrti predane,
da se na Sionu navijesti ime Gospodnje *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.
Slava Ocu.
Ant. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
III.
Ant. 3. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Putem si istrošio sile moje, *
skratio mi dane.
Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih! *
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
U početku utemelji zemlju, *
i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, *
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: †
ti si uvijek isti *
– godinama tvojim nema kraja.
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru, *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
Slava Ocu.
Ant. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Iz Prve knjige o Samuelu
17, 57 – 18, 9. 20-30
Šaulova ljubomora na Davida
U one dane, kad se David vratio pošto je pogubio Filistejca, uze ga Abner i dovede ga pred Šaula, a u ruci David još držaše Filistejčevu glavu. Šaul ga upita: »Čiji si ti sin, momče?« A David odgovori: »Sin sam tvoga sluge Betlehemca Jišaja.«
Kad je David završio razgovor sa Šaulom, Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši, i Jonatan ga zavolje kao samoga sebe. Šaul zadrža Davida onoga istoga dana kod sebe, i nije mu dao da se vrati kući svoga oca. I Jonatan sklopi savez s Davidom, jer ga je ljubio kao samoga sebe. I skide Jonatan plašt koji je imao na sebi i dade ga Davidu; tako i svoju odoru, čak i svoj mač, svoj luk i svoj pojas. Na svim svojim pohodima, kamo ga je god slao Šaul, David bijaše sretne ruke, i Šaul ga postavi na čelo svojim ratnicima; omilje on svemu narodu, pa i Šaulovim dvoranima.
Za njihova povratka, kad se David vraćao ubivši Filistejca, izađoše žene iz svih gradova Izraelovih u susret kralju Šaulu veselo kličući, pjevajući i plešući uza zvuke bubnjeva i cimbala. Žene su plešući pjevale: »Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća.« Šaul se vrlo ražestio, nije mu bila draga ta pjesma. Zato reče: »Davidu su dale desetke tisuća, a meni samo tisuću! Još mu samo treba kraljevstvo!« I od toga dana Šaul poprijeko gledaše Davida.
Ali je Davida ljubila Šaulova kći Mikala; kad su to javili Šaulu, bilo mu je pravo. Reče on u sebi: »Dat ću mu je, ali će mu ona biti zamka, i ruka filistejska dići će se na njega.« (Šaul je po drugi put rekao Davidu: »Danas ćeš mi biti zet.«) Tada Šaul zapovjedi svojim slugama ovako: »Razgovarajte se s Davidom tajno i recite mu: Gle, omilio si kralju, i svi te njegovi dvorani vole; zato budi kraljev zet.« I Šaulove sluge ponoviše te riječi Davidu, ali im David odgovori: »Zar je u vašim očima malenkost postati kraljev zet? Ja sam samo siromah i mali čovjek!«
Šaulove sluge dojaviše to Šaulu govoreći: »Evo riječi što ih je rekao David.« A Šaul odgovori: »Ovako recite Davidu: Kralj ne traži nikakva ženidbenog dara nego samo sto filistejskih obrezaka da se osveti kraljevim neprijateljima.« Šaul mišljaše da će tako Davida gurnuti u ruke Filistejcima. Šaulove sluge dojaviše te riječi Davidu, a njemu bijaše po volji da postane kraljev zet. Još prije nego je isteklo vrijeme, spremi se David i krenu sa svojim ljudima te ubi Filistejcima dvije stotine ljudi; i donese njihove obreske i predade ih kralju na broj, da bi postao njegov zet. Tada mu Šaul dade svoju kćer Mikalu za ženu.
Šaul je jasno vidio da je Gospodin s Davidom i da ga ljubi sav dom Izraelov, i Šaul se još većma poboja Davida i posta neprijatelj Davidu zauvijek. A filistejski su knezovi izlazili u boj, ali koliko su god puta izlazili, David je imao više uspjeha nego svi Šaulovi dvorani; i tako ime njegovo posta vrlo slavno.
OTPJEV Ps 56, 2. 4. 14
R. Smiluj mi se, Bože moj, jer me ljudi gaze, napadač me moj neprestano tlači. * U tebe ću se uzdati.
O. Jer si mi dušu od smrti spasio, ti si očuvao noge moje od pada. * U tebe.
Iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti
(The English Works of Sir Thomas More, London 1557., str. 14-54)
U svoj ću se nadi i pouzdanju sav izručiti Bogu
Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan kako je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naumom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je njegovo veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo, zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se naime da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.
Moja će strpljivost povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost) ublažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu u nebu.
Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra, pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: Gospodine, spasi me. Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i ne dopustiti da potonem.
Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra, te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist), uza sve to nadam se da će se obazreti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra, te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Hrabro ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.
Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam, najpouzdanije se nadam, da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.
Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me, pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.
OTPJEV
R. Dok su Kristovi mučenici podnosili muke, promatrali su nebesa i govorili: * Pomozi nam, Gospodine, da tvoje djelo dovršimo neokaljani.
O. Pogledaj na sluge svoje i na djela svoja. * Pomozi.
Bože, ti hoćeš da mučeništvo bude najjasniji izraz prave vjere: ojačaj nas zagovorom svetih mučenika Ivana Fishera i Tome Morea, te vjeru koju ustima ispovijedamo, potvrdimo svjedočanstvom života. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.