Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
O Trojice preblažena,
Što redom divnim rediš sve,
A noć za smiren počinak.
Mi jutrom te i večerom,
I obdan, obnoć slavimo:
U slavi svoje milosti.
I sad se, evo, skupljamo
Na poklon tvojoj milosti:
S nebeskim primi pjesmama.
Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
U kraju vladaš vječitom. Amen.
Ps 68 (67). Slavni put Gospodnji od Egipta do Siona
Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima (Ef 4, 8). I.
Ant. 1. Bog nek ustane! Svi mrzitelji njegovi pobjegli pred njim!
Bog nek ustane! Razbježali se dušmani njegovi! *
Svi mrzitelji njegovi pobjegli pred njim!
Kao što dim iščezava, i njih neka nestane! †
Kako se vosak topi pred ognjem, *
nek nestane grešnika pred licem Božjim!
A pravedni neka se raduju, †
neka klikću pred Bogom, *
neka kliču od radosti.
Pjevajte Bogu, slavite mu ime! †
Poravnajte put onome koji ide pustinjom – *
kojemu je ime Gospodin – i kličite pred njim!
Otac sirotâ, branitelj udovicâ, *
Bog je u svom svetom prebivalištu.
Napuštene Bog će okućiti, †
sužnje izvest na sretnu slobodu: *
buntovnici samo ostaše u sažganoj pustinji.
Kad si stupao, Bože, pred narodom svojim, *
dok si kročio pustinjom,
tresla se zemlja, nebo se rosilo pred Bogom, *
Sinaj drhtao pred Bogom, Bogom Izraela.
Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju, *
okrijepio je umornu.
Stado se tvoje nastani u njoj, *
u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.
Slava Ocu.
Ant. Bog nek ustane! Svi mrzitelji njegovi pobjegli pred njim!
II.
Ant. 2. Bog naš jest Bog koji spasava, Gospodin od smrti izbavlja.
Gospodin riječ zadaje, *
veliko je mnoštvo radosnih vjesnika:
kraljevi vojskâ bježe te bježe, *
domaćice plijen dijele.
Dok vi počivaste među torovima, †
krila golubice zablistaše srebrom, *
a njeno perje žućkastim zlatom:
ondje Svemogući razbijaše kraljeve, *
a ona poput snijega zablista na Salmonu.
Božanska je gora *
gora bašanska vrletna.
Zašto vi, gore vrletne, zavidno gledate †
na goru gdje se svidje Bogu prebivati? *
Gospodin će na njoj boraviti svagda!
Božja su kola bezbrojna, tisuću tisućâ: *
Gospodin sa Sinaja u Svetište dolazi!
Na visinu uzađe vodeći sužnje, †
na dar si ljude primio, *
pa i one što ne žele prebivati kod Boga.
Blagoslovljen Gospodin dan za danom, *
nosi nas Bog, naš Spasitelj.
Bog naš jest Bog koji spasava, *
Gospodin od smrti izbavlja.
Zaista, Bog će satrti glave dušmana svojih, *
kuštravo tjeme onog što hodi u grijesima.
Reče Gospodin: »Iz Bašana ću ih dovesti, *
dovest ću ih iz dubine mora,
da okupaš nogu u krvi, *
da jezici tvojih pasâ imadnu dio od dušmanâ.«
Slava Ocu.
Ant. Bog naš jest Bog koji spasava, Gospodin od smrti izbavlja.
III.
Ant. 3. Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu, slavite Gospodina.
Ulazak ti, Bože, gledaju, *
ulazak moga Boga i Kralja u Svetište:
sprijeda pjevači, za njima svirači, *
u sredini djevojke s bubnjićima.
»U svečanim zborovima slavite Boga, *
slavite Gospodina, lozo Izraelova!«
Predvodi ih najmlađi, Benjamin, koji ide pred njima, †
ondje su knezovi Judini sa četama svojim, *
knezovi Zebulunovi i knezovi Naftalijevi.
Razvij, Bože, silu svoju, †
silu kojom si, Bože, uz nas *
iz Hrama svojega u Jeruzalemu!
Nek ti kraljevi darove donose! †
Ukroti neman u trsci, *
stado bikova s teladi narodâ!
Neka se prostru pred tobom
sa srebrnim žezlima: *
rasprši narode koji se ratu vesele!
Nek dođu velikani iz Egipta, *
Etiopija nek pruži ruke Bogu!
Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu,
slavite Gospodina, *
koji se vozi po nebu, po nebu iskonskom!
Čuj, glasom grmi, glasom svojim silnim: *
»Priznajte silu Božju!«
Nad Izraelom veličanstvo njegovo, *
u oblacima sila njegova!
Strašan je Bog iz svojega Svetišta, †
Bog Izraelov daje moć i silu narodu svojemu. *
Blagoslovljen Bog!
Slava Ocu.
Ant. Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu, slavite Gospodina.
Iz Knjige Propovjednika
3, 1-22
Različnost vremena
Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šȉjenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
Koja je posleniku korist od njegovih napora? Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim. Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.
Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. I kad čovjek jede, pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može, niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje. Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac. Zato rekoh u sebi: »Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin.« Još rekoh u sebi: »Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri.« Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?
OTPJEV 1 Kor 7, 29. 31; Prop 3, 1
R. Vrijeme je kratko; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, * jer prolazi obličje ovoga svijeta.
O. Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. * Jer prolazi.
Iz Homilija o Propovjedniku, svetoga Grgura Niškoga, biskupa
(Hom. 6: PG 44, 702-703)
Ima vrijeme rađanja i vrijeme umiranja
Kaže da ima vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. Već je na početku lijepo spojio onu nužnu vezu između rađanja i umiranja. Smrt nužno slijedi poslije rađanja i svako rađanje završava raspadanjem.
Kaže da ima vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. O da bih imao sreću da ja, koji se rađam u vremenu, da u zgodno vrijeme umrem! Neka nitko ne kaže da je ovo nužno rađanje i neizbježno umiranje, o kojem govori Propovjednik, krepostan čin. Ne ovisi porod o volji žene, niti je smrt u vlasti onoga koji umire. Što nije u našoj vlasti, to nam se ne ubraja ni u krepost ni u manu. Treba razlikovati rađanje u zgodno vrijeme i umiranje u vrijeme.
Čini se da je zreo porod, a ne nedonošče kada netko, kako govori Izaija, začne u Božjem strahu i po duševnim patnjama rodi svoj spas. Kada mi sami sebe po dobroj odluci i slobodnoj volji oblikujemo, tada smo mi samima sebi na neki način očevi, jer se sami rađamo i na svjetlost izvodimo.
To postižemo što Boga u sebe puštamo i tako postajemo sinovi Božji, sinovi kreposti i sinovi Svevišnjega. A opet mi sami sebe rađamo kao nedonoščad, te smo nesavršeni i ljudi promašena života, ako u sebi ne oblikujemo, kako govori Apostol, Kristov lik. Čovjek Božji treba da bude potpun i savršen.
Kao što je očito da se rađamo u vremenu i da u vremenu umiremo, tako je jasno svetom Pavlu da je svako vrijeme zgodno za dobru smrt. Dovikuje nam u svojim spisima i kao da se zaklinje: Svaki dan umirem za vašu proslavu i još ono: Radi tebe nas svakog dana predaju u smrt. I sami u sebi imali smo odgovor kakva će nam biti smrt.
Nije tajna kako sveti Pavao umire svaki dan, on koji nije živio grijehu, koji je trajno mrtvio svoje udove i u sebi nosio trpljenje Isusa Krista, koji se trajno s Kristom propinjao, koji nije nikada sebi živio, nego je u njemu živio Krist. Po mom mišljenju ona je smrt prikladna koja je začetnica novoga života.
Gospodin kaže: Ja ubijam i oživljavam. Tim nas uvjerava da je Božji dar biti mrtav grijehu, a oživljen duhom. Zato božanski glas obećava da će oživiti ono što ubije.
OTPJEV Pnz 32, 39; Otk 1, 18
R. Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem, * i nitko se iz ruke moje ne izbavlja.
O. Ja imam ključe Smrti i Podzemlja. * I nitko.
Svemogući Bože, daj da budno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemo glas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.