Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
I bezbroj šara njezinih,
Mi tebe slaveć molimo,
Odnesi breme krivnje s nas,
Operi ljage duševne,
Daj milost, Kriste, puku svom
Gle, trom je duh nam opaki,
Al’ grešna savjest grize ga,
Pa tmini on se otimlje
Iz naših grudi, Isuse,
Ti pomrčinu otjeraj
I u svom svjetlu blaženom
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Razbudi naše ufanje,
Proštenja svakog Izvore,
Operi ruke kaljave.
Ko tuđi svijetom lutamo,
Ko prognanici stupamo,
O Vođo naš i Pastiru!
O Istino, o Ljubavi,
O Vrelo svake radosti!
Što tebe motri u nebu!
U poslu našem dnevnome
Ti srca k sebi uzdigni,
Za dobro spremni budemo.
Gospodstvo, slava, hvala, čast
Sa Ocem Sinu višnjemu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 44 (43). Vapaj naroda Božjega
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37). I.
Ant. 1. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
Bože, ušima svojim slušasmo, *
očevi nam pripovijedahu naši,
o djelu koje si izveo u danima njihovim – *
u danima davnim.
Rukom si svojom izagnao pogane,
a njih posadio, *
iskorijenio narode, a njih raširio.
Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, *
niti im mišica njihova donese pobjedu,
već desnica tvoja i tvoja mišica, *
i lice tvoje milosno, jer si ih ljubio.
Ti, o moj Kralju i Bože moj, *
ti si dao pobjede Jakovu.
Po tebi dušmane svoje odbismo, †
u tvome imenu zgazismo one *
koji se na nas digoše.
U svoj se lûk nisam pouzdavao, *
nit me mač moj spasavao.
Nego ti, ti si nas spasio od dušmana, *
ti si postidio one koji nas mrze.
Dičili smo se Bogom u svako doba *
i tvoje ime slavili svagda.
Ant, Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
II.
Slava Ocu.
Ant. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
Ant. 2. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
A sad si nas odbacio i posramio nas, *
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.
Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo, *
i opljačkaše nas mrzitelji naši.
Dao si nas ko ovce na klanje, *
i rasuo nas među neznabošce.
U bescjenje si puk svoj prodao *
i obogatio se nisi prodajom.
Učinio si nas ruglom susjedima našim, *
na podsmijeh i igračku onima oko nas.
Na porugu smo neznabošcima, *
narodi kimaju glavom nad nama.
Svagda mi je sramota moja pred očima, *
i stid mi lice pokriva
zbog pogrdne graje podrugljivaca, *
zbog osvetljiva dušmana.
Slava Ocu.
Ant. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
III.
Ant. 3. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili *
niti povrijedili Saveza tvoga,
niti nam se srce odmetnulo od tebe, *
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,
kad si nas smrvio u boravištu šakalskom *
i smrtnim nas zavio mrakom.
Da smo i zaboravili ime Boga našega, *
da smo ruke k tuđem bogu podigli:
zar Bog toga ne bi saznao? *
Tȁ on poznaje tajne srdaca!
Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, *
i mi smo im ko ovce za klanje.
Preni se! Što spavaš, Gospodine? *
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!
Zašto lice svoje sakrivaš, *
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?
Jer duša nam se u prah raspala, *
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.
Ustani, u pomoć nam priteci, *
izbavi nas radi ljubavi svoje!
Slava Ocu.
Ant. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Gospodine, kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga.
Iz Knjige Ponovljenog zakona
9, 7-21. 25-29
Grijesi naroda i Mojsijev zagovor
U one dane progovori Mojsije narodu: »Sjećaj se i ne zaboravljaj kako si u pustinji ljutio Gospodina, Boga svoga. Od dana kad ste izašli iz zemlje egipatske do dolaska na ovo mjesto, Gospodinu ste se opirali. Na Horebu ste rasrdili Gospodina, i Gospodin je na vas tako planuo da vas je htio uništiti. Popeo sam se na brdo da primim kamene ploče, ploče Saveza što ga s vama sklopi Gospodin. Na brdu sam ostao četrdeset dana i četrdeset noći: niti sam jeo kruha niti pio vode. I dade mi Gospodin dvije kamene ploče, ispisane prstom Božjim, na kojima bijahu sve riječi što vam ih je Gospodin isred ognja na brdu rekao na dan zbora.
Kad je prošlo četrdeset dana i četrdeset noći, Gospodin mi dade dvije kamene ploče – ploče Saveza. I reče mi Gospodin: ‘Ustaj! Žurno siđi odavde, jer se pokvario narod tvoj koji si izveo iz Egipta. Brzo su zašli s puta koji sam im označio: već su sebi napravili livenog kumira.’ Još mi reče Gospodin: ‘Promatrao sam taj narod. Zbilja je to narod tvrde šije! Pusti me da ih uništim i njihovo ime izbrišem pod nebesima, a od tebe da učinim narod i jači i brojniji nego što je ovaj!’
Okrenuh se i siđoh niz brdo, a brdo svejednako plamtjelo u ognju. Dvije ploče Saveza bijahu mi u rukama. Pogledah: zbilja ste sagriješili protiv Gospodina, Boga svoga. Salili ste sebi tele od kovine. Tako ste brzo zašli s puta što vam ga Gospodin bijaše označio. Pograbih dvije ploče te ih bacih od sebe obadvjema rukama – razbih ploče pred vašim očima. Onda se ničice bacih pred Gospodina. Četrdeset dana i četrdeset noći – kao i prije – niti sam jeo kruha niti pio vode zbog svih grijeha koje ste počinili radeći zlo u očima Gospodina i srdeći ga. Jer se bojah srdžbe i gnjeva kojim je Gospodin usplamtio na vas da vas zatre. Ali me i tada Gospodin usliša.
I na Arona se Gospodin silno rasrdio, htio ga uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Vaš grijeh, tele što bijaste načinili, uzeh i sažegoh ga u vatri. U prah ga satrh i prah mu bacih u potok.
Zato sam pao ničice i ležao pred Gospodinom četrdeset dana i četrdeset noći, jer bijaše rekao Gospodin da će vas uništiti. Gospodina sam molio i rekao: ‘Gospodine, moj Bože! Ne uništavaj naroda svoga, baštine svoje koju si izbavio u svojoj veličajnosti i svojom moćnom rukom izveo iz Egipta. Sjeti se slugu svojih: Abrahama, Izaka i Jakova, a ne obaziri se na tvrdokornost ovoga naroda, na njegovu opačinu, na grijeh njegov, da se ne rekne u zemlji iz koje si nas izbavio: Gospodin ih nije mogao uvesti u zemlju koju im je obećao, ili ih je mrzio, pa ih je zato odveo da ih pomori u pustinji. A oni su tvoj narod, tvoja baština, oni koje si izveo svojom velikom moći i ispruženom mišicom.«
OTPJEV Izl 32, 11. 13. 14; 33, 17
R. Mojsije je zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: Gospodine, čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod? Odustani od zla svome narodu. Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se zakleo dati zemlju u kojoj teče med i mlijeko. * I Gospodin odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio.
O. Odgovori Gospodin Mojsiju: Ti uživaš moju blagonaklonost, jer te po imenu poznajem. * I Gospodin.
Iz Poslanice svetoga Fulgencija Ruspijskog, biskupa
(Posl. 14, 36-37: CCL 91, 429-431)
Krist vječno živi da nas zagovara
Skrenimo pažnju na ono što govorimo na završetku molitve: »Po Isusu Kristu Sinu tvome, Gospodinu našemu.« Nikada ne govorimo »Po Duhu Svetomu«. Nije bez razloga zašto Katolička Crkva tako postupa u svom bogoslužju. To se temelji na otajstvu da je posrednik između Boga i ljudi Isus Krist postao čovjek, svećenik navijeke po redu Melkisedekovu, i po vlastitoj krvi ušao jedanput u svetište, ne u rukotvorenu sliku pravog svetišta, nego na samo nebo gdje nas zagovara s desne strane Božje.
Promatrajući tu njegovu svećeničku službu, kaže Apostol: Po njemu prikazujemo uvijek Bogu žrtvu hvale, tj. plod usana koje hvále ime njegovo. Po njemu, dakle, prinosimo žrtvu hvale i molitve, jer smo po njegovoj smrti pomireni mi koji smo bili neprijatelji. Po njemu koji se udostojao da bude žrtva za nas može i naša žrtva biti ugodna pred licem Božjim. Radi toga nas i blaženi Petar opominje: I vi se kao živo kamenje uziđujete u duhovnu zgradu, da budete sveto svećenstvo koje će prinositi duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu. Eto radi toga govorimo Bogu Ocu: »Po Isusu Kristu Gospodinu našemu.«
Kad se, dakle, spominje svećenik, tim se pokazuje otajstvo Gospodnjeg utjelovljenja, po kojem je Sin Božji, koji je bio u liku Božjem pa je sebe ponizio uzevši lik sluge, a u tom je liku bio ponižen, postao poslušan do smrti, on koji je bio ne samo malo manji od anđela, nego jednak Ocu u božanstvu. Sin koji je ostao jednak Ocu snizio se time što se udostojao postati sličan ljudima. Učinio se manjim kad se ponizio uzevši lik sluge. Kristovo umanjenje isto je što i poniženje, a ipak njegovo poniženje nije drugo nego uzimanje lika sluge.
Krist je, dakle, ostao u liku Božjem kao jedinorođenac Božji kojemu zajedno s Ocem prikazujemo žrtve, a uzevši lik sluge, postao je svećenik po kome možemo prikazivati žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu. Ne bismo mi mogli prinositi žrtvu da Krist nije postao žrtva za nas. Naša ljudska narav u njemu prava je spasonosna žrtva. Kad izražavamo da se po vječnom svećeniku našem Gospodinu prinose naše molitve, tim priznajemo da ima pravo ljudsko tijelo u skladu s onim što govori Apostol. Svaki svećenik, uzet od ljudi, postavlja se za ljude u onom što se odnosi na Boga da prinosi darove i žrtve za grijehe. Kad govorimo »Sinu tvome« i nadodajemo »koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga«, spominjemo ono jedinstvo koje po naravi ima Otac i Sin i Duh Sveti. Tu se pokazuje da je isti Krist koji vrši svećeničku službu za nas u naravnome jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim.
OTPJEV Heb 4, 16. 15
R. Pristupajmo s pouzdanjem k Prijestolju milosti * da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas.
O. Tȁ nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima. * Da primimo.
Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi: usliši molitve svoga naroda i udijeli mir našem vremenu. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.