Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Iz ložnice se dižemo,
O Oče, tebi pjevamo,
Nek tebe slavi prva riječ,
Nek tebe traži srca plam,
Da s tobom, Bože presveti,
Pred svjetlom tmine iščezle,
Od sunca noć se prepala,
I grijeha, što ga donijela,
Još smjerno tebe molimo,
Ukloni svaku ljagu s nas,
I mi ćemo ti pjevati,
Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
Ili, po danu:
Mi, Kriste, tebi pjevamo,
Živote, nado vjernika!
Ti svjetskog mira graditelj!
Što vjerni tvoji uzmognu,
Što žele i što uspiju,
To snaga tvoja izvodi.
Mir podaj našem vremenu,
Probudi vjeru stamenu,
Potakni sve nas ufanjem.
Ti mlake duše ozdravi,
Ti srca grešna očisti,
Pobudi na dobrohotnost.
Gospodinu Trojednome
Nek bude slava vječita
U rajskom domu neka da. Amen.
Ps 73 (72). Prividna sreća bezbožnika
Blago onomu tko se ne sablazni nada mnom (Mt 11, 6). I.
Ant. 1. Kako je dobar Bog čestitima. †
Kako je dobar Bog čestitima, *
† Bog onima koji su čista srca!
A meni umalo noge ne posrnuše, *
zamalo koraci ne okliznuše, *
jer bezbožnicima zavidjeh *
motreći sreću grešnikâ.
Nikakvu patnju ne snose, *
pretilo je tijelo njihovo.
Ne žive u mukama smrtnika, *
ljudske ih nevolje ne biju.
Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu, *
a nasilje haljina koja ih pokriva.
Iz pretila srca izlazi opakost njihova, *
srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama.
Podsmjehuju se i zlobno govore, *
nasiljem prijete odozgo.
Ustima na nebo nasrću, *
a jezik se njihov obara na zemlju.
Zato moj narod za njima leti *
i srče obilne vode
pa veli: »Kako da dozna Bog? *
Spoznaje li Svevišnji?«
Eto, takvi su grešnici: *
uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.
Slava Ocu.
Ant. Kako je dobar Bog čestitima. †
II.
Ant. 2. Smijeh vaš nek se u plač obrati i radost u žalost.
Jesam li dakle samo ja
uzalud čuvao srce čisto *
i u nedužnosti prao ruke
kad sam primao udarce svaki dan, *
i kaznu jutro za jutrom?
Da sam kazao: »Govorit ću kao i oni«, *
izdao bih rod sinova tvojih.
Promišljah tada da bih spoznao: *
al’ mi se učini mučno u očima mojim
sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje *
pa prozreh kakav im je svršetak.
Zaista, na klizavu stazu ti ih postavljaš *
u propast ih obaraš.
Kako učas stravom postadoše, *
nestaše, užas ih izjede!
Kao san kada se čovjek probudi, *
tako ćeš, Gospodine, prezreti lik im
kada se preneš!
Slava Ocu.
Ant. Smijeh vaš nek se u plač obrati i radost u žalost.
III.
Ant. 3. Propast će oni koji se udaljuju od tebe, a meni je milo biti u Božjoj blizini.
Kad mi duša bijaše ojađena, *
a bubrezi probodeni,
bezumnik bijah bez razbora, *
ko živinče pred tobom.
Al’ ću odsad uvijek biti s tobom, *
jer ti prihvati desnicu moju:
vodit ćeš me po naumu svojem *
da me zatim uzmeš u slavu svoju.
Koga ja imam u nebu osim tebe? *
Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji.
Malaksalo mi tijelo i srce: *
okrilje srca moga, i baštino moja,
o Bože, dovijeka!
Doista, propast će oni †
koji se udaljuju od tebe, *
istrebljuješ svakog koji ti se iznevjeri.
A meni je milina biti u Božjoj blizini, *
imati sklonište svoje u Gospodinu.
Pripovijedat ću sva tvoja djela *
na vratima Kćeri sionske.
Slava Ocu.
Ant. Propast će oni koji se udaljuju od tebe, a meni je milo biti u Božjoj blizini.
Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje.Od meda su slađe ustima mojim.
Iz Knjige o Jobu
2, 1-13
Joba u čirevima pohađaju prijatelji
Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Gospodina, a među njima pristupi i Satan. Gospodin tad upita Satana: »Odakle dolaziš?« – »Evo prođoh zemljom i obiđoh je«, odgovori on.
Nato će Gospodin: »Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim.« A Satan odvrati: »Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!« »Nek ti bude! – reče Gospodin Satanu. – U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!« I Satan ode ispred lica Gospodnjega.
On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo.
Tada mu njegova žena reče: »Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!« Job joj odgovori: »Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo!« U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.
U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja, Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama, i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti. A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.
OTPJEV Ps 38, 2. 3. 4. 12
R. Gospodine, nemoj me kazniti u svojemu gnjevu, jer se strijele tvoje u me zabodoše. * Na tijelu mi ništa zdravo nema zbog gnjeva tvoga.
O. Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše. * Na tijelu.
Iz Poučnih knjiga o Jobovoj knjizi, svetoga Grgura Velikoga, pape
(Knj. 3, 15-16: PL, 75, 606-608)
Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?
Kad je Pavao u sebi samome vidio bogatstvo unutarnje mudrosti, a opet vidio da je on izvana raspadljivo tijelo, reče: To blago imamo u glinenim sudovima. Evo u blaženome Jobu glinena posuda osjeća kako je izvana iznakažena čirevima; no to blago ostaje iznutra čitavo. Izvana je iznakaženo ranama, ali riječima svete pouke izražava blago mudrosti što se zasigurno iznutra rađa: Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? Dobra, to su Božji bilo vremeniti bilo vječni darovi; zla pak naziva sadašnjim nevoljama o kojima Gospodin govori po proroku: Ja sam Gospodin i nema drugoga; ja tvorim svjetlost i stvaram tamu, ja stvaram sreću i dovodim nesreću.
Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu, jer se nevoljama izvana stvaraju tame boli, a iznutra se poukom pali svjetlo uma. Ja stvaram sreću i dovodim nesreću, jer nam se onda daje mir s Bogom kad postaje nevoljom ono što je dobro sazdano, ali za čim mi pravo ne žudimo jer nam to donosi zemaljsku nesreću. Grijehom se udaljujemo od Boga, pa je stoga pravo da se njegovu miru vratimo preko nevolja. Kad se stvar koja je dobro sazdana okreće nama na bol, tada onaj koji se popravio ponizno okreće svoj um tvorcu mira.
Valja nam dobro uočiti u njegovim riječima s kolikom on promišljenošću protiv uvjeravanja svoje žene kaže: Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? Velika je utjeha u nevolji kad podnoseći protivštine u pamet dozivamo darove kojima nas je obdario naš Stvoritelj. Tada nas neće slomiti što s bolju dolazi ako brzo u pamet dozovemo ono što nas kao dar olakšava.
Napisano je: U dane sreće ne zaboravi nevolje, a u dane nevolje ne zaboravi sreću.
Tko god prima darove, ali u vrijeme darivanja ne pribojava se nevolja, u oholosti ga svlada veselje. Tko je skršen nevoljama, ali se u vrijeme nevolja ne tješi darovima koje je primio, takav biva slomljen posvemašnjim očajanjem.
Zbog toga nam valja oboje spojiti da jedno podržava drugo; koliko spomen na dobro ublažuje težinu nevolje, toliko i bojazan i strah od nevolja nagriza radost dara. Zato sveti čovjek, da bi ranom potišten duh smirio, u bolima i nevolji misli na milinu darova te kaže: Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?
OTPJEV Job 2, 10; 1, 21-22
R. Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? * Gospodin dao, Gospodin oduzeo; zbilo se, kako je Gospodinu bilo milo. Blagoslovljeno ime Gospodnje!
O. Uza sve to, Job nije sagriješio niti je kakvu ludost protiv Boga izustio. * Gospodin.
Gospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo. Po Gospodinu
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.