Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Zablistaj, Sine Djevičin,
Da svijet se čitav zadivi
Rođenju Bogočovjeka.
Po snazi Duha Svetoga
Riječ, evo, tijelom postade,
I krilo Djeve procvate.
I Djevom vazda ostade.
U krilo Bog joj silazi
I krilo hram joj postaje.
Kô kralj iz svoje palače,
Kô Div u dvije naravi,
I kreni hitro na put svoj!
Obuci tijelo čovječje
I slabost tijela našega
Opasuj snagom božanskom!
Od blista Svjetla vječnoga.
To svjetlo nema zalaza
I našoj vjeri stalno sja.
Sa Ocem tebi slava sva
Kô Tješitelju Presvetom
I sad i u sve vjekove! Amen.
Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje
Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36). I.
Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske
i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.
Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,
jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.
Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.
Slava Ocu.
Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
II.
Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:
svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!
Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.
Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!
Slava Ocu.
Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
III.
Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;
plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.
On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.
I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.
Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.
I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.
Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.
Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.
Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.
Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!
Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!
Slava Ocu.
Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
Nek milost tvoja, Gospodine, dođe na mene.I spasenje tvoje po tvom obećanju.
Iz Knjige proroka Izaije
46, 1-13
Gospodin se protivi babilonskim kumirima
Pade Bel! Sruši se Nebo! Prte svoje kipove na životinje i stoku, nose ih kao breme, teret što zamara. Padaju, ruše se svi zajedno, ne mogu spasiti one što ih nose, nego i sami u ropstvo odlaze.
»Slušajte me, kućo Jakovljeva, i svi koji ostadoste od kuće Izraelove! Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati.«
S kime biste me usporedili i izjednačili, s kime prispodobili: komu da sam sličan? Vade zlato iz kese i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara do od njeg boga načini, te pred njim padaju ničice i klanjaju se. Dižu ga na rame i nose ga, onda ga stavljaju na njegovo mjesto; on stoji i ne miče se s njega. Prizivaju li ga, on ne odgovara, i nikog ne spasava od nevolje njegove.
Sjetite se toga i budite ljudi, uzmite to k srcu, otpadnici, sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo!
Ja kažem: »Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.« S istoka zovem grabljivicu, iz daleke zemlje zovem čovjeka svog nauma. Rekao sam – ispunit ću, naumio sam – izvršit ću.
Slušajte me, vi koji gubite srčanost i koji ste daleko od pobjede. Primičem svoju pobjedu, nije više daleko, spasenje moje zakasniti neće. Na Sion ću spas staviti, u Izraela svoju slavu.«
OTPJEV Iz 46, 12. 13
R. Slušajte me vi, tvrda srca, koji ste daleko od pravde: * na Sion ću spas staviti, u Izraela svoju slavu.
O. Primičem pravdu svoju, nije više daleko, spasenje moje zakasniti neće. * Na Sion.
Iz Poslanice Diognetu
(Pogl. 8, 5 – 9, 6: Funk, 1, 325-327)
Bog je objavio svoju ljubav po Sinu
Nitko od ljudi ne vidje Boga niti ga obznani, nego se on sam pokazao. A pokazao se po vjeri, jer njoj jedinoj dano je vidjeti Boga. Bog, Gospodar i Tvorac svega stvorenja koji je sve načinio i rasporedio, ne samo da je čovjeka ljubio nego ga je i trpio. Bio je uvijek takav, takav i jest i bit će: dobar, dobrostiv, daleko od srdžbe i istinit; da, on jedini jest dobar. I čim je u duhu nešto veliko i neizrecivo začeo, priopćio je jedinome Sinu.
Dok je, dakle, držao i čuvao u skrovitosti svoj mudri naum, činilo se da za nas ne mari i da mu do nas nije stalo. A kad je po svom ljubljenom Sinu objavio i očitovao ono što je od početka bilo pripravljeno, sve nam je odjednom darovao. I tko bi to ikada očekivao da ćemo mi uživati njegova dobročinstva, da ćemo ih gledati i razumjeti?
Pošto je, dakle, sve to već u sebi, zajedno sa Sinom, naumio, sve do nedavnog vremena prepustio nas je našoj volji i neurednim sklonostima, da nas naši prohtjevi i požude vode na stranputice. Nipošto ne zato što bi ga veselili naši grijesi, nego jer ih je podnosio; niti zato što bi odobravao ono vrijeme zloće, nego što je stvarno sadašnje vrijeme pravednosti, pa da nas ono vrijeme uvjeri da smo po svojim djelima nedostojni života kojim nas je sada Božja dobrostivost podarila. I pošto smo očevidno, sami po sebi, učinili ono što nam priječi ući u Božje kraljevstvo, da nam to omogući Božja moć.
Pošto se navršila naša nepravednost, te je postalo bjelodano da nam prijeti za plaću muka i smrt, i pošto je nadošlo vrijeme što ga je Bog unaprijed odredio da očituje ubuduće svoju dobrostivost i moć – koje li ljudskosti ljubavi Božje! – on nas nije mrzio, nije nas odbacio, nije nas kaznio, nego nas je strpljivo podnosio i izdržavao te je, pun smilovanja, sam preuzeo naše grijehe: sam je svoga Sina dao kao otkupnu cijenu za nas – svetoga za zločince, posve neiskusna u zlu za zle, pravednoga za nepravedne, nepokvarljiva za pokvarene, besmrtnoga za smrtnike. A što bi drugo moglo pokriti naše grijehe nego njegova pravednost? U kome bismo mi, zli i zločinci, mogli postići pravednost nego jedino u Sinu Božjemu?
Slatke li zamjene, neistražive li uredbe, neočekivanih li dobročinstava: zloću mnogih pokriva jedan pravednik, nepravednost mnogih opravdava pravednost jednoga!
OTPJEV Dj 4, 12; Iz 9, 5
R. Nema ni u kome drugome spasenja. * Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti.
O. Ime mu je Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. * Nema uistinu.
Svemogući Bože, nas još tišti jaram staroga grijeha. Molimo te da nas oslobodi novo rođenje tvoga Sina, koje ovih dana očekujemo. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.