Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
Čuj pjesme nam i vapaj naš
I milostiv usliši nas,
Od skvrnâ srce čisti nam
Sve želje zle i sav nam gnjev
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude,
Daj svima koji noćni mir
Sad prekidamo pjevanjem
Zadobiti izobilje
Podijeli, Oče milostiv,
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
Ili, po danu:
Početniče vječnog spasa,
Budi uz nas, svoje vjerne:
Sedam dara Duha svoga.
Bolest tijela od nas tjeraj,
Sablazan odasvud spriječi,
Boli srca ti ublaži.
Duše naše ti razvedri,
Ti dovršuj svako dobro,
Vječnom žiću ti nas vodi.
Evo, sve nam vrijeme teče
S nizom ovih sedam dana:
Sudnji dan Otkupiteljev.
Tada, Spase, molimo te,
Lik svoj blagi nam pokaži,
Zdesna sebi sve nas smjesti.
Kada, dobar, podaš svima
Molitvama uslišanje:
U sve vijeke vijeka. Amen.
Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje
Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36). I.
Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske
i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.
Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,
jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.
Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.
Slava Ocu.
Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
II.
Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:
svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!
Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.
Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!
Slava Ocu.
Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
III.
Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;
plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.
On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.
I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.
Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.
I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.
Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.
Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.
Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.
Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!
Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!
Slava Ocu.
Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
Iz Prve knjige o Makabejcima
9, 1-22
Judina smrt u ratu
Kad je Demetrije dočuo da je u borbi poginuo Nikanor i njegova vojska, ponovno je poslao Bakida i Alkima u Judeju, na čelu desnog krila. Oni se uputiše prema Galileji i opsjednuše Mesalot na području Arbele. Pošto su ga zauzeli, pogubili su mnogo stanovnika.
Prvoga mjeseca godine sto pedeset i druge utaborili su se pred Jeruzalemom, a potom su sa dvadeset tisuća pješaka i dvije tisuće konjanika otišli u Beerzet. Juda se sa tri tisuće odabranih ratnika utaborio u Eleasi. Videći velik broj neprijatelja, uplašiše se. Mnogi pobjegoše iz tabora. U njem nije ostalo više od osam stotina ljudi. Juda je vidio da mu se vojska raspala prije bitke. Klonulo mu srce, jer više nije imao vremena da je sakupi.
Onako zabrinut reče onima koji su preostali: »Ustanimo! Hajdemo na protivnike! Možda ćemo ih ipak suzbiti.« Oni su ga odvraćali riječima: »Zasad možemo samo spasiti život, tako da se sa svojom braćom vratimo i nastavimo borbu. Sad nas je zaista premalo.« Juda odvrati: »Ne, toga neću nikad učiniti, da od njih bježim! Ako nam je došlo vrijeme, poginimo junački za svoju braću, i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!«
Vojska je krenula iz tabora i stala prema njima. Konjanici se razdijelili na dva odreda, praćari i strijelci stupiše na čelo vojske, a tako i udarne čete, sve sami junaci. Bakid je držao desno krilo, bojni se red približavao uza zvuk trube sa dva boka. Oni na Judinoj strani i sami zatrubiše, potresla se zemlja od bojnog tutnja. Bitka se zapodjela ujutro i trajala do večera.
Juda je opazio da je Bakid s jezgrom svoje vojske nadesno: oko njega se okupili svi srčani ljudi, i razbili su desno krilo i gonili ga do gore Azara. Ali kad su Sirci s lijevog krila opazili da im je desno krilo provaljeno, nagnuše za Judom i njegovim ljudima i napadoše ih s leđa. Zametnula se ogorčena borba, i ranjeni su mnogi s jedne i druge strane. I Juda je pao, a ostali se razbjegli.
Jonatan i Šimun podigli su svog brata Judu i pokopali ga u grobu svojih otaca u Modinu. Oplakivao ga je sav Izrael i ljuto tužio za njim, naričući više dana ovako: »O kako pade junak, Izraelov spas!« Ostala Judina djela, njegovi ratovi, junaštva koja je izvršio i dokazi njegove slave nisu zapisani, jer ih bijaše u obilju.
OTPJEV Usp. 1 Mak 4, 8. 9. 10. 9
R. Ne plašite se napadaja neprijateljevih; sjetite se kako su bili spašeni oci naši. * Zavapijmo sada k Nebu i smilovat će nam se Bog naš.
O. Sjetite se čudesnih djela koja učini nad faraonom i njegovom vojskom u Crvenom moru. * Zavapijmo.
Iz Rasprave O prednosti smrti, svetog Ambrozija, biskupa
(Pogl. 3, 9; 4, 15: CSEL 32, 710. 716-717)
U sebi nosimo Kristovo umiranje
Apostol veli: Meni je svijet razapet, i ja svijetu. Da bismo konačno shvatili kako je smrt dio ovoga života, i to dobra smrt, potiče nas da Isusovo umiranje u svom tijelu pronosimo: tko naime u sebi ima smrt Isusovu, taj će u svom tijelu imati i život Gospodina Isusa.
Djelovat će, dakle, u nama smrt da djeluje i život; dobar život poslije smrti jest dobar život poslije pobjede, dobar život nakon završene borbe da više zakon tijela ne bi poznavao oporbu zakonu duha, da nemamo više nikakva truda sa smrtnim tijelom, već da u smrtnom tijelu postignemo pobjedu. I jedva znam da li ta smrt ima veću snagu negoli život. Svakako me diraju ove riječi Apostola kad veli: Dakle smrt u nama djeluje, a život u vama. Kolikih je naroda podigla život smrt jednoga! Tako uči da oni koji su u ovome životu trebaju očekivati takvu smrt da smrt Kristova zasja u našem tijelu, onu blaženu smrt po kojoj se raspada izvanjski čovjek da se obnovi naš unutarnji čovjek, i razara naš ovozemni dom da nam se osigura nebesko boravište.
Dakle, nekako smrt oponaša onaj koji se odvraća od zajedništva ovoga tijela i oslobađa se onih veza po kojima ti govori Gospodin po Izaiji: Kidaj okove nepravde, razvezuj spone jarmene, puštaj na slobodu potlačene, slomi sve jarmove.
Gospodin je, dakle, ušao u smrt da krivnja prestane; no da ponovno u smrti ne bi bio svršetak naravi, dato je uskrsnuće mrtvih, da po smrti nestane krivnje, a po uskrsnuću da se ovjekovječi narav.
Stoga je ova smrt prijelaz svih. Potrebno je da trajno prelaziš: prijelaz od raspadljivosti k neraspadljivosti, od smrtnosti k besmrtnosti, od pometnji k mirnoći. Nek te dakle ne povrijedi ime smrti, već nek te obraduju dobročinstva dobrog prijelaza. Što je drugo smrt doli ukop grijeha, a uskrsnuće kreposti? Zato on i kaže: Nek umre moja duša u dušama pravednika, to jest neka se pokopa, da odloži svoje grijehe, a primi milost pravednika koji umiranje Kristovo u svom tijelu i u svojoj duši nosi.
OTPJEV 2 Tim 2, 11-12; Sir 1, 23
R. Vjerodostojna je riječ: ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. * Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati.
O. Strpljiv čovjek podnosi do u pravi čas, a na kraju uživa radost. * Ako ustrajemo.
Svemogući vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.