Sv. Monika – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 35 (34), 1-2. 3c. 9-19. 22-23. 27-28. Gospodin, spas u progonstvu

Saberu se … i zaključe Isusa uhvatiti na prijevaru i ubiti (Mt 26, 3. 4). I.

Ant. 1. Gospodine, ustani mi u pomoć.

Optuži, Gospodine, tužitelje moje *
i napadni one koji mene napadaju!

Stavi oklop, uzmi štit svoj †
i ustani meni u pomoć! *
Reci mojoj duši: »Ja sam tvoje spasenje.«

A moja će duša klicati u Gospodinu, *
radovat će se u spasenju njegovu.

Sve će kosti moje govoriti: *
Tko je, Gospodine, poput tebe

koji ubogog spasavaš od silnika, *
jadnika i siromaha od pljačkaša?

Ustadoše svjedoci opaki: *
pitaju me za ono što ne znam.

Vraćaju mi zlo za dobro, *
duša moja zapada u osamu.

Slava Ocu.

Ant. Gospodine, ustani mi u pomoć.

II.

Ant. 2. Zauzmi se za parnicu moju, obrani me, Gospodine, jer si moćan.

A ja sam u bolesti njihovoj nosio kostrijet, †
dušu svoju postom morio, *
i molitva mi se u krilo vraćala.

Kao za prijateljem, za bratom – obilažah tužan; *
od žalosti se pogurih
kao onaj što za majkom žali.

A sada kad posrnuh ja, oni se raduju, †
skupiše se protiv mene da udare iznenada, *
i bez prestanka oni me razdiru.

Ruglom na ruglo iskušavaju me *
i zubima škripaju na mene.

Slava Ocu.

Ant. Zauzmi se za parnicu moju, obrani me, Gospodine, jer si moćan.

III.

Ant. 3. Moj će jezik povazdan kazivati pravdu tvoju.

Gospodine, dokle ćeš gledati? †
Istrgni mi dušu nasrtajima njihovim, *
otmi lavovima jedino dobro moje!

Zahvalit ću ti u velikom zboru, *
slavit ću te među pukom brojnim.

Nek se ne raduju nada mnom dušmani nepravedni, *
nek ne namiguju očima
oni koji me nizašto mrze!

Ti sve vidiš, Gospodine! Nemoj šutjeti! *
Gospodine, od mene se ne udaljuj!

Preni se, ustani da me obraniš, *
Bože moj, Gospodine, vodi parnicu moju!
Nek radosno kliču

kojima je pravo moje na srcu, *
i nek svagda govore:

»Velik je Gospodin! *
Milo mu je spasenje sluge njegova!«

A moj će jezik kazivati pravdu tvoju, *
i hvalu tebi navijeke.

Slava Ocu.

Ant. Moj će jezik povazdan kazivati pravdu tvoju.

Čuvaj, sine, riječi moje.Čuvaj moje zapovijedi, i bit ćeš živ.

Iz Knjige proroka Jeremije

4, 5-8. 13-28

Opustošitelj dolazi sa sjevera

Ovako govori Gospodin: »Objavite u Judeji, razglasite u Jeruzalemu! Trubite u rog širom zemlje, vičite punim glasom i recite: ‘Svi na okup! Zavucimo se u gradove svoje utvrđene! Dižite znak prema Sionu! Bježite! Nemojte zastajati! Jer dovodim nesreću sa Sjevera, veliku propast.’ Lav se podiže iz čestara svoga, zatornik naroda izađe iz svog mjesta, krenu da zemlju tvoju opustoši: gradove će tvoje razoriti, nestat će im žitelja. Zato se u kostrijet ogrnite, kukajte, naričite, jer rasplamtjela jarost Gospodnja nas nije mimoišla.

Gle: diže se ko oblačine, kola mu slična vihoru, konji brži od orlova. Jao nama! Propadosmo! Operi opačinu sa srca svoga, Jeruzaleme, da bi se spasio. Dokle će se u grudima tvojim misli zločinačke gnijezditi? Jer glas naviješta od Dana, s gore Efrajimove najavljuje nesreću.

Opomenite, razglasite po Judeji, obznanite Jeruzalemu: neprijatelji dolaze iz daleke zemlje i poklike izvikuju protiv gradova judejskih; poput čuvara poljskih okružuju Jeruzalem, jer se odmetnu od mene – riječ je Gospodnja. Put tvoj i djela tvoja to ti učiniše. To je tvoja nesreća! Kako je gorka, kako li pogađa u srce!

Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem, srce mi se razdire! Dršće mi duša! Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne. Javljaju slom za slomom, sva je zemlja poharana, moji su šatori iznenada opustošeni, u tren oka sva skloništa moja uništena. Dokle ću gledati bojne znakove, slušati pozive roga? Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvaćaju, mudri su tek za zlodjela, al’ činiti dobro ne umiju.

Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna; nebesa: svjetlost im iščezla. Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali. Gledam: evo čovjeka nema, ptice nebeske sve su odletjele. Gledam: plodno polje, evo, opustje, sve gradove razori Gospodin žestinom gnjeva svoga. Da, ovako govori Gospodin: Sva će zemlja biti poharana, ja ću joj zadati posljednji udarac. Na to će se zemlja u crno zaviti, a nebesa, gȍre, potamnjeti. Jer rekoh, i neću se raskajati, odlučih i neću odustati.«

OTPJEV Usp. Jr 4, 24-26; 8, 18; Ps 85, 5

R. Pred gnjevom tvojim, Bože, sva se zemlja trese, ali ti, Gospodine, smiluj se. * Ne daj da to bude svršetak.

O. Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, i odbaci zlovolju prema nama! * Ne daj.

Iz Ispovijesti svetog Augustina, biskupa

(Knj. 9, 10-11: CSEL 33, 215-219)

Dosegnimo vječnu mudrost

Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si ti: kakav će biti vječni život svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama tvoga izvora, izvora života koji je od tebe.

Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: »Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i za što sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je još u obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?«

Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: »Gdje sam bila?«

A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: »Ovdje ćete sahraniti svoju majku.« Ja sam šutio i susprezao suze. Moj brat je nešto rekao kao da bi želio i bio sretniji da ona ne umre u tuđini, nego u domovini. Kad je to čula, ona ga s tjeskobom u licu ukori očima što tako nešto misli, a onda pogleda mene i reče: »Gledaj što govori!« Zatim reče obojici: »Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega! Samo vas to molim da se pred oltarom Gospodnjim sjetite mene gdje god budete.« Kad je tu misao izrekla riječima, koliko je mogla, zašutjela je. Bolest je bivala sve teža i sve ju je teže mučila.

OTPJEV 1 Kor 7, 29. 30. 31; 2, 12

R. Vrijeme je kratko. Odsele koji se vesele, nek budu kao da se ne vesele, i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, * jer prolazi obličje ovoga svijeta.

O. A mi ne primismo duha svijeta. * Jer prolazi.

Bože, tješitelju ucviljenih! Ti si primio suze svete Monike za obraćenje njezina sina Augustina. Daj da po njihovu zagovoru oplakujemo svoje grijehe i po tvojoj dobroti postignemo oproštenje. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.