Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Osluhni, Bože preblagi,
Glas smjerne naše molitve.
U ljubavi nas složi ti!
Osvrni se na narod svoj
S nebeskog svoga prijestolja
Ti uljem revne ljubavi.
Po blagosti milostivoj
Ti čisti ljage srdaca,
I pale duše pridigni.
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 102 (101). Molitva prognanika
Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji (2 Kor 1, 4). I.
Ant. 1. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
Gospodine, usliši molitvu moju, *
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lica od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši!
Jer moji dani nestaju poput dima, *
a moje kosti gore kao oganj.
Srce mi se, udareno, suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu.
Svagda me grde dušmani moji; *
proklinju me oni što bjesne na me.
Pepeo jedem poput kruha, *
a piće svoje miješam sa suzama
zbog tvoje ljutine i gnjeva, *
jer si me digao i bacio.
Moji su dani ko oduljena sjena, *
a ja se, gle, sušim poput trave.
Slava Ocu.
Ant. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
II.
Ant. 2. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
A ti, Gospodine, ostaješ dovijeka *
i tvoje ime kroza sva koljena.
Ustani, smiluj se Sionu; †
vrijeme je da mu se smiluješ *
– sada je čas!
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega, *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta, *
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva, *
da izbavi smrti predane,
da se na Sionu navijesti ime Gospodnje *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.
Slava Ocu.
Ant. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
III.
Ant. 3. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Putem si istrošio sile moje, *
skratio mi dane.
Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih! *
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
U početku utemelji zemlju, *
i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, *
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: †
ti si uvijek isti *
– godinama tvojim nema kraja.
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru, *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
Slava Ocu.
Ant. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Iz Knjige proroka Izaije
7, 1-17
Strah od rata – znak Emanuela
U dane judejskoga kralja Ahaza, sina Jotamova, sina Uzijina, aramski kralj Rason i izraelski kralj Pekah, sin Remalijin, zavojštiše na Jeruzalem, ali ga ne mogoše zauzeti.
Tada dojaviše domu Davidovu: »Aramci se utaborili u Efrajimu.« Na tu vijest uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra. I Gospodin reče Izaiji: »Iziđi pred Ahaza, ti i sin tvoj Šear Jašub, do nakraj vodovoda gornjeg ribnjaka na putu u Valjarevo polje. Reci mu:
‘Pazi, smiri se, ne boj se, i nek ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih, od raspaljenog bijesa Rasona aramskog, i sina Remalijina, jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast. Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo sina Tabelova. Ovako govori Gospodin Bog: To se neće zbiti: toga biti neće! Damask je glava Aramcima, a Damasku je glava Rason; Samarija je glava Efrajimcima, a Samariji glava je Remalija. Još šezdeset i pet godina, i Efrajim, razoren, neće više biti narod. Ako se na me ne oslonite, održat se nećete.’«
Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.«
Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat zlo i birati dobro. Jer prije nego dječak nauči odbacivat zlo i birati dobro, opustjet će zemlja, zbog koje strepiš, od dvaju kraljeva. Protiv tebe i protiv tvoga naroda i protiv kuće oca tvojega dovest će Gospodin dane kakvih ne bijaše otkad se Efrajim odvoji od Jude – kralja asirskoga.«
OTPJEV Iz 7, 14; 8, 10; Lk 1, 30. 31
R. Evo, začet će Djevica i roditi sina, * i nadjenut će mu ime Emanuel, jer s nama je Bog.
O. Ne boj se, Marijo: Evo, začet ćeš i roditi Sina. * I nadjenut.
Iz Homilija o Pohvalama Djevice Majke, svetoga Bernarda, opata
(Hom. 2, 1-2. 4: Opera omnia, Edit. Cisterc. 4 [1966], 21-23)
Svevišnji ju je pripravio, oci su je predoznačili
Dolikovalo je da Bog ima takvo rođenje te se jedino od Djevice rodi; prikladno je bilo da Djevičin porod bude takav te se od nje samo Bog rodi. Stoga je Stvoritelj ljudi – kao čovjek imao se roditi od čovjeka – morao među svima voljeti, pa i stvoriti takvu majku za koju je znao da mu se dolikuje i da će mu biti po volji.
Htio je, dakle, da bude djevica te iz nje bezgrešne proiziđe on bezgrešan da očisti ljage svih ljudi.
Htio je da bude ponizna te iz nje iziđe on krotak i ponizan srcem da tako svima pokaže nužan i spasonosan primjer kreposti. Stoga je dao da Djevičin porod bude takav da joj već unaprijed nadahne zavjet djevičanstva i unaprijed joj izmoli zaslugu poniznosti.
Inače, kako bi je anđeo nazvao da je milosti puna, kad bi imala bilo što ili barem malo dobra što ne bi bilo od milosti? Da bi dakle ona, koja je imala začeti i roditi Svetoga nad svetima, bila sveta i tijelom, primila je dar djevičanstva, a pameću je primila dar poniznosti.
Kraljevska Djevica tim draguljima kreposti urešena, te dvostrukim uresom uma i tijela obasjana, svojim likom i ljepotom svojom na nebesima spoznata, na sebe je privukla pogled nebeskih građana tako da je na sebe privukla i dušu Kralja i nebesku je poruku s neba k sebi prizvala.
Poslan bi, reče, anđeo k Djevici. K Djevici tijelom, djevici pameću, djevici ispovijedanjem, k djevici, konačno, kakvu opisuje Apostol, svetoj dušom i tijelom; k djevici koja nije tek sada ili slučajno pronađena, već od vijeka izabrana, koju je Svevišnji unaprijed odredio i za sebe pripravio, kojoj su anđeli služili, oci je predoznačili, proroci obećali.
OTPJEV Lk 1, 35; Ps 45, 11. 12
R. Duh Sveti sići će na te, Marijo, i sila će te Svevišnjega osjeniti. * Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.
O. Slušaj, kćeri, pogledaj i prisluhni, i kralj će zaželjeti tvoju ljepotu. * Zato.
Bože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nada sve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.