Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Od Svjetla Svjetlo, dane bijel,
Noć prekidamo pjevanjem,
Rasprši duša naših mrak,
Đavolske sile otjeraj,
Udalji od nas tromi drijem,
O Kriste, budi milostiv
Svim koji vjeru imamo,
Da bude nam na spasenje
Nek bude, Kriste, Kralju blag,
Sa Ocem tebi slava sva
Ko Tješitelju Presvetom
Ili, po danu:
Osluhni, Bože preblagi,
Glas smjerne naše molitve.
U ljubavi nas složi ti!
Osvrni se na narod svoj
S nebeskog svoga prijestolja
Ti uljem revne ljubavi.
Po blagosti milostivoj
Ti čisti ljage srdaca,
I pale duše pridigni.
Sva slava Ocu vječnomu
I jedinomu Sinu mu
Nek bude sad i uvijeke. Amen.
Ps 102 (101). Molitva prognanika
Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji (2 Kor 1, 4). I.
Ant. 1. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
Gospodine, usliši molitvu moju, *
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lica od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši!
Jer moji dani nestaju poput dima, *
a moje kosti gore kao oganj.
Srce mi se, udareno, suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu.
Svagda me grde dušmani moji; *
proklinju me oni što bjesne na me.
Pepeo jedem poput kruha, *
a piće svoje miješam sa suzama
zbog tvoje ljutine i gnjeva, *
jer si me digao i bacio.
Moji su dani ko oduljena sjena, *
a ja se, gle, sušim poput trave.
Slava Ocu.
Ant. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
II.
Ant. 2. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
A ti, Gospodine, ostaješ dovijeka *
i tvoje ime kroza sva koljena.
Ustani, smiluj se Sionu; †
vrijeme je da mu se smiluješ *
– sada je čas!
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega, *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta, *
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva, *
da izbavi smrti predane,
da se na Sionu navijesti ime Gospodnje *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.
Slava Ocu.
Ant. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
III.
Ant. 3. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Putem si istrošio sile moje, *
skratio mi dane.
Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih! *
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
U početku utemelji zemlju, *
i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, *
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: †
ti si uvijek isti *
– godinama tvojim nema kraja.
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru, *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
Slava Ocu.
Ant. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Iz Knjige o Jobu
3, 1-26
Jobova jadopojka
Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; poče svoju besjedu i reče: O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: »Začeo se dječak!« U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! O, da bi ga tama svega presvojila, nek se ne dodaje danima godine, nek ne ulazi u brojenje mjeseci! A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit su kadri! Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć iz utrobe? Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. Ne bih bio – ko nedonošče zakopano, ko novorođenče što svjetla ne vidje. Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše, koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom, za njome kopaju? Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
Zato videć hranu, uzdahnuti moram, ko voda se moji razlijevaju krici. Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.
OTPJEV Job 3, 24-26; 6, 13
R. Zato videć hranu, uzdahnuti moram, ko voda se moji razlijevaju krici. Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. * Gospodine, gnjev tvoj siđe na mene.
O. Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomoć nije uskraćena? * Gospodine.
Iz Kutbertove poslanice o preminuću svetog Bede Časnoga
(Br. 4-6: PL 90, 64-66)
Željan sam vidjeti Krista
U utorak pred Gospodinovo uzašašće Beda je počeo teže pobolijevati u disanju. Isto tako pojavila se na nogama mala oteklina. Ipak je tog cijelog dana držao pouku i veselo kazivao u pero. Od vremena do vremena rekao bi uz ostalo: »Učite užurbano, ne znam dokle ću živjeti i neće li me uskoro uzeti moj Stvoritelj«. Nama je bilo jasno da je dobro znao svoj svršetak. I tako je budan proveo noć u zahvaljivanju.
Sutradan, to jest u srijedu, naredio je da pomno pišemo što smo započeli. To smo radili do trećeg časa. Od trećeg smo časa hodali s moćima svetaca, već po običaju onoga dana. Jedan je od nas bio s njime i rekao mu: »Dragi učitelju, još nedostaje jedno poglavlje iz knjige koju si kazivao u pero. Čini li ti se teško da te još pitamo?« On odgovori: »Lako je, uzmi svoju trsku i zaoštri te brzo piši.« To ovaj i učini.
Devetom času kaza meni: »Imam neke dragocjenosti u svom kovčežiću, to jest papar, rupce i tamjan. Otrči brzo i dovedi mi prezbitera našeg samostana da im dadem te neznatne darove što mi ih je Bog dao.« Kad su se okupili, govorio im je. Pojedinačno ih je opomenuo i molio da za nj odsluže mise i da pomno obavljaju molitve. Oni su to drage volje obećali.
Svi su bili tužni i plakali, ponajviše zato što je rekao da misli kako oni više neće dugo gledati njegovo lice u ovome vijeku. A radovali su se kad im ovo kaza: »Vrijeme je, ako se tako čini mome Stvoritelju, da se vratim onomu koji me načini, koji me stvori, koji me – kad me ne bî – oblikovao ni iz čega. Dugo sam živio, moj mi je život dobro predvidio blagi Sudac: vrijeme je moje smrti tu, jer želim umrijeti i biti s Kristom. Duša moja želi vidjeti moga kralja Krista u njegovu sjaju«. Mnogo je još toga rekao na našu izgradnju. U veselju je proveo dan do večeri.
Prije spomenuti mladić još je kazao: »Dragi učitelju, još jedna rečenica nije napisana.« A on će: »Napiši brzo.« Malo zatim reče mladić: »Sada je misao napisana.« On odgovori: »Dobro, istinu si kazao: svršeno je. Uzmi moju glavu u svoje ruke jer mi je veoma ugodno kad sjedim nasuprot svom svetom mjestu s kojeg sam obično molio. Tako i sjedeći mogu zazivati svoga Oca.«
Tako, pjevajući s poda svoje sobice: »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome« i spomenuvši Duha Svetoga, izdahnu iz tijela posljednji dah. Poradi toga što je – u to treba bez ikakve sumnje vjerovati – na ovome svijetu bio stalno najpobožnije neumoran u hvaljenju Boga, preselio se u veselje nebeskih želja.
OTPJEV
R. Cijelo sam vrijeme svoga života proboravio u samostanu i razmatrao Sveto pismo; obdržavao sam redovničku stegu i svaki dan u crkvi pjevao. * Uvijek mi je bilo ugodno druge učiti ili sâm proučavati ili pisati.
O. Tko bude zapovijedi moje vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom. * Uvijek.
Bože, ti svoju Crkvu prosvjetljuješ učenošću svetog prezbitera Bede. Udijeli nama, svojim slugama, da nas vazda obasjava njegova mudrost i pomažu njegove zasluge! Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.