Subota, 1. korizmeni tjedan – Služba čitanja

Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše.

Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.

Ps 131 (130). Djetinji pokoj u Bogu

Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca (Mt 11, 29).

Ant. 1. Tko god se ponizi kao dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.

Gospodine, ne gordi se moje srce *
niti se oči uznose.

Ne idem za stvarima velikim *
ni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirio, *
i upokojio dušu svoju;

kao dojenče na grudima majke, *
kao dojenče duša je moja u meni.

U Gospodina se, Izraele, uzdaj *
od sada dovijeka.

Slava Ocu.

Ant. Tko god se ponizi kao dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.

Ps 132 (131). Božje obećanje Davidovoj kući

Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova (Lk 1, 32).

I.

Ant. 2. Bože moj, ja sam ti iskrena srca dragovoljno sve prinio.

Spomeni se, Gospodine, Davida, *
i sve brižljivosti njegove:

kako se Gospodinu zakleo, *
zavjetovao Snazi Jakovljevoj:

»Neću ući u šator doma svog *
nit uzaći na ležaj svoje postelje,

neću pustit snu na oči *
nit počinka dati vjeđama,

dok Gospodinu mjesto ne nađem, *
boravište Snazi Jakovljevoj.«

Eto, čusmo za nj u Efrati, *
nađosmo ga u Poljima jaarskim.

Uđimo u stan njegov, *
pred podnožje mu padnimo!

»Ustani, Gospodine, pođi k svom počivalištu, *
ti i Kovčeg sile tvoje!

Svećenici tvoji nek se obuku u pravednost, *
pobožnici tvoji nek radosno kliču!

Poradi Davida, sluge svojega, *
ne odbij lica pomazanika svoga!«

Slava Ocu.

Ant. Bože moj, ja sam ti iskrena srca dragovoljno sve prinio.

II.

Ant. 3. Gospodin se zakle Davidu zakletvom tvrdom: zasvagda je utvrdio njegovo kraljevstvo.

Gospodin se zakle Davidu *
zakletvom tvrdom od koje neće odustati:

»Potomka tvoje utrobe *
posadit ću na prijestolje tvoje.

Budu li ti sinovi Savez moj čuvali, *
i svjedočanstva kojima ih učim,

i sinovi će njini dovijeka *
sjedit na tvom prijestolju.«

Jer Gospodin odabra Sion, *
njega zaželje sebi za sjedište.

»Ovo mi je počivalište vječno, *
boravit ću ovdje jer tako poželjeh.

Žitak ću njegov blagosloviti, *
siromahe nahraniti kruhom.

Svećenike njegove u spas ću odjenuti, *
sveti će njegovi kliktati radosno.

Učinit ću da ondje za Davida snaga izraste, *
pripravit ću svjetiljku za svog pomazanika.

U sram ću mu obući dušmane, *
a na njemu će blistat vijenac moj.«

Slava Ocu.

Ant. Gospodin se zakle Davidu zakletvom tvrdom: zasvagda je utvrdio njegovo kraljevstvo.

Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti.Da se očituju djela njegova.

Iz Knjige Izlaska

12, 37-49; 13, 11-16

Odlazak Hebreja. Propisi o Pashi i prvorođencima

U one dane pođu Izraelci iz Ramsesa prema Sukotu. Bilo je oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece. A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima, i mnoga stoka, krupna i sitna. Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili poputninu.

Vrijeme što su ga Izraelci proveli u Egiptu iznosilo je četiri stotine i trideset godina. I kad se navrši četiri stotine i trideset godina – točno onoga dana – sve čete Gospodnje iziđoše iz zemlje egipatske. Ona noć koju je Gospodin probdio da njih izbavi iz Egipta, odonda je svima Izraelcima, u sve naraštaje njihove, noć bdjenja u čast Gospodinu.

Reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Neka je ovo pravilo za pashalnu žrtvu: Ni jedan stranac ne smije od nje jesti! Svaki rob, kupljen novcem i obrezan, može je jesti. Ni gost ni najamnik ne smije je jesti! Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti. Sva zajednica Izraelaca neka je prikazuje! Ako bi stranac koji među vama boravi htio svetkovati Pashu u čast Gospodina, svi se njegovi muški moraju obrezati. Tek tada neka pristupi i slavi je, jer je tada kao i domorodac zemlje. Ali neobrezani ne smije od nje jesti. Neka vrijedi isto pravilo za domoroca i pridošlicu koji među vama boravi.«

»A kada te Gospodin dovede u zemlju Kanaanaca – kako vam se zakle, tebi i tvojim ocima – i kada ti je preda, ustupajte Gospodinu prvorođence materinjega krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade – svako muško pripada Gospodinu! Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi.

Kad te sin tvoj sutra zapita: Što znači to? – odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Gospodin je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Gospodinu žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem. Neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao znamenje posred čela da nas je rukom jakom Gospodin izbavio iz Egipta.«

OTPJEV Usp. Lk 2, 22. 23. 24

R. Roditelji Isusovi poniješe ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu * kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu.
O. Za njega prinesoše dvije grlice ili dva golubića. * Kao što.

Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu

(Br. 9-10)

Dublja pitanja čovječanstva

Današnji nam se svijet pokazuje u isto vrijeme snažnim i slabim, sposobnim da čini najbolja i najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazatka, bratstva ili mržnje. Osim toga čovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li na dobro upraviti sile koje je sam pokrenuo i koje ga mogu ili satrti ili mu služiti. Zato sâm sebi postavlja pitanje. Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu.

Naime u samom se čovjeku sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doživljava svoju višestruku ograničenost, a s druge se osjeća neograničenim u svojim željama i pozvanim na viši život.

I dok ga privlače mnoge stvari, neprestano je prisiljen među njima birati i nekih se odricati. Štoviše, kako je slab i grešnik, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini. Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni i toliki razdori također u društvu.

Mnoge, dakako, život u praktičnom materijalizmu odvraća da ne vide jasno dramatičnost toga stanja, a mnoge pak bijeda sprečava da o tome stanju razmišljaju.

Mnogi misle da će naći smirenje u kojem od raznolikih tumačenja svijeta koja se iznose.

Neki od samog ljudskog napora očekuju istinsko i potpuno oslobođenje čovječanstva te su uvjereni da će buduće čovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve želje njegova srca.

Ima i takvih koji, zdvajajući nad time da život nema smisla, hvale smionost onih koji se, držeći da ljudska egzistencija po samoj sebi i nema nikakva značenja, trude da joj sve značenje dadu iz svog vlastitog genija.

Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, što i nadalje traje premda je ostvaren ovolik napredak? Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu? Što čovjek može društvu dati, a što može od njega očekivati? Što će biti poslije ovoga zemaljskog života?

A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase.

Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti.

Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek.

OTPJEV 1 Kor 15, 55-56. 57; Tuž 3, 25

R. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh. * Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.
O. Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. * Hvala Bogu.

Oče sveti, obrati nam srca k sebi: da tražimo ono jedino potrebno i djelima ljubavi tebi odano služimo. Po Gospodinu.

Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.