Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Ako se Služba čitanja slavi noću ili rano jutrom:
Što upravljaš vasionom
I jesi jedan jedini
U osobama trima Bog:
I milostiv usliši nas,
Od skvrnâ srce čisti nam
Da više tebe uživa.
Sažezi svetim plamenom,
Da ginu ružne požude,
A tijelo budno ostane.
Sad prekidamo pjevanjem
Zadobiti izobilje
Dobara doma blaženog.
I Sine jednak Ocu svom,
Što s njim i s Duhom Presvetim
U kraju vladaš vječitom. Amen.
Ili, po danu:
Budi uz nas, svoje vjerne:
Bogato nam danas daji
Sedam dara Duha svoga.
Sablazan odasvud spriječi,
Iščupaj i korijen grijeha,
Boli srca ti ublaži.
Ti dovršuj svako dobro,
Molbene nam počuj glase,
Vječnom žiću ti nas vodi.
S nizom ovih sedam dana:
Posljednji će osmi biti
Sudnji dan Otkupiteljev.
Lik svoj blagi nam pokaži,
Lijeve strane oslobodi,
Zdesna sebi sve nas smjesti.
Molitvama uslišanje:
Daj nam slavit sveto Trojstvo
U sve vijeke vijeka. Amen.
Ps 107 (106). Zahvala: Bog spasava čovjeka iz svake nevolje
Riječ posla sinovima Izraelovim, navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu (Dj 10, 36).
I.
Ant. 1. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
Hvalite Gospodina, jer je dobar, *
jer dovijeka je ljubav njegova!
Tako nek reknu svi otkupljenici *
koje Gospodin otkupi iz ruke dušmanske
i koje skupi iz svih zemalja, *
s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, *
puta ne nalazeć do naseljena grada.
Gladni su bili, žeđu izmoreni, *
duša je klonula u njima.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Pravim ih putem pȍvede *
da stignu ka gradu naseljenu.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer gladnu dušu on nasiti, *
dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
U mraku sjeđahu i u tmini, *
sputani bijedom i gvožđima,
jer su prkosili besjedama Božjim *
i prezreli naum Svevišnjega.
Srce im stoga skrši patnjama: *
posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Izvede ih iz tmina i mraka, *
raskide okove njihove.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Jer razbi vrata mjedena *
i gvozdene polomi zasune.
Slava Ocu.
Ant. Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim.
II.
Ant. 2. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
Zbog puta svoga zločinačkog bolovahu oni, *
ispaštahu svoje opačine:
svako se jelo gadilo duši njihovoj, *
do vrata smrti oni dođoše.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz svih nevolja.
Riječ svoju posla da ih ozdravi *
i život im spasi od jame grobne.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Nek prinose žrtve zahvalnice *
i kličući nek djela njegova kazuju!
Oni koji lađama zaploviše morem *
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja, *
čudesa njegova na pučini.
On reče i olujni se vjetar uzvitla *
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, *
u nevolji duša im ginula.
Teturahu i posrtahu kao pijani, *
sva ih je mudrost izdala.
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, *
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac, *
valovi morski umukoše.
Obradovaše se tišini, *
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu, *
za čudesa njegova sinovima ljudskim!
Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, *
neka ga hvale u vijeću staraca!
Slava Ocu.
Ant. Oni vidješe djela Gospodnja i čudesa njegova.
III.
Ant. 3. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
On pretvori rijeke u pustinju, *
a izvore vodene u žednu zemlju;
plodonosnu zemlju u slanu pustaru, *
zbog zloće žitelja njezinih.
On obrati pustinju u jezero, *
a zemlju suhu u vodene izvore.
I naseli ondje izgladnjele, *
te podigoše grad gdje će živjeti.
Zasijaše njive, posadiše vinograde*
što im doniješe obilnu ljetinu.
I on ih blagoslovi te se namnožiše silno, *
i stada im se ne smanjiše.
Prorijeđeni bjehu i savijeni *
pod teretom zla i nevolje.
Onaj što izlijeva prezir na knezove *
pusti ih da po bespuću pustom lutaju.
Iz nevolje pȍdiže ubogog *
i obitelji ko stada ȕmnožī.
Videć to, čestiti neka se raduju, *
a zloća svaka nek sebi usta začepi!
Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja *
i nek uvidi dobrotu Gospodnju!
Slava Ocu.
Ant. Videći to, čestiti neka se raduju i nek uvide dobrotu Gospodnju.
Do oblaka je, Gospodine, vjernost tvoja.A sudovi tvoji ko duboko more.
Iz Knjige Ponovljenog zakona
32, 48-52; 34, 1-12
Mojsijeva smrt
Toga dana Gospodin reče Mojsiju: »Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju – ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu – pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima. Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima, kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima. A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu; niste očitovali moju svetost među Izraelcima. Zato ćeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju nećeš ući – u zemlju koju dajem Izraelcima.«
Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, na vrhunac Pisge, nasuprot Jerihonu, gdje mu Gospodin pokaza svu zemlju: Gilead do Dana, sav Naftali, kraj Efrajimov i Manašeov, svu Judinu krajinu do Zapadnog mora; zatim Negeb, područje doline Jerihona – grada palmi – do Soara. Potom mu reče Gospodin: »Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći.«
I Mojsije, sluga Gospodnji, umrije ondje u zemlji moapskoj po Gospodnjoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob. Mojsiju bijaše sto i dvadeset godina kad umrije. Oko mu nije oslabilo niti mu je snaga popustila. Izraelci oplakivahu Mojsija na Moapskim poljanama trideset dana. Potom prođoše i dani oplakivanja – tugovanja za Mojsijem.
A Jošua, sin Nunov, bio je napunjen duhom mudrosti, jer Mojsije bijaše na nj položio svoje ruke. Njega su Izraelci slušali i činili kako je Gospodin naredio Mojsiju.
Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Gospodin poznavao licem u lice! – po svim onim znakovima i čudesima u zemlji egipatskoj za koja ga je Gospodin slao da ih učini na faraonu, na svim službenicima njegovim i na svoj zemlji njegovoj, po onoj moćnoj ruci njegovoj i po svim onim velikim zastrašnim djelima koja učini na oči svega Izraela.
OTPJEV Iv 1, 14. 16. 17; Sir 24, 23
R. Riječ, puna milosti i istine, nastani se među nama i od punine njezine svi mi primismo. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, * a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
O. Zakon je Mojsije odredio kao baštinu zajednicama Jakovljevim. * A milost.
Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora
(Br. 18. 22)
Misterij smrti
Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela, nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća zavazda. I po prirodnom nagonu svoga srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka: naime, produženje biološkog trajanja ne može mu utažiti one želje za daljnjim životom koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu.
Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena božanskom objavom, tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kada svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čovjeku spasenje što ga je svojom krivnjom izgubio. Bog je naime pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života. Tu je pobjedu Krist izvojevao uskrsnuvši na život, pošto je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti. Svakome čovjeku koji razmišlja, vjera, predočena solidnim argumentima, pruža odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini; ujedno mu omogućuje da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom, već preminulom braćom, ulijevajući mu nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga.
Nužda i dužnost uistinu nagone kršćanina da se kroz mnoge nevolje bori protiv zla i da podnese smrt. Ali pridružen pashalnom misteriju, kao što je suobličen Kristu u smrti, tako, nadom ohrabren, ide u susret uskrsnuću.
To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.
Takav je i toliki misterij čovjeka, misterij koji vjernicima jasno otkriva kršćanska objava. Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire. Krist je uskrsnuo, svojom je smrću uništio smrt i darovao nam život da, kao sinovi u Sinu, vičemo u Duhu: Abba, Oče.
OTPJEV Ps 27, 1; 23, 4
R. Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? * Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?
O. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. * Gospodin.
Svemogući, vječni Bože, ravnaj našim životom da vršimo tvoju volju: da u ime tvoga ljubljenoga Sina obilujemo dobrim djelima. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.