Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Janjeće ćudi, srca junačkoga,
Božanskom snagom silnikov bijes svlada,
Djevice hrabra.
U nebo nose k Zaručniku Kristu,
Za njega prezre sve zemaljske slasti,
Djevice čista.
Pred Bogom štiti slavitelje svoje,
Oprost od grijeha svima nam izmoli,
Djevice smjerna.
Krist, naš Gospodin, srca tvoga ljubav,
Mirom nek svojim razvedri nam dane,
Djevice moćna.
Janja se njemu zaručnicom preda:
Nebeskoj svadbi prispjeti nek dade
Vjernima svima. Amen.
Ps 44 (43). Vapaj naroda Božjega
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8, 37).
I.
Ant. 1. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
Bože, ušima svojim slušasmo, *
očevi nam pripovijedahu naši,
o djelu koje si izveo u danima njihovim – *
u danima davnim.
Rukom si svojom izagnao pogane,
a njih posadio, *
iskorijenio narode, a njih raširio.
Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, *
niti im mišica njihova donese pobjedu,
već desnica tvoja i tvoja mišica, *
i lice tvoje milosno, jer si ih ljubio.
Ti, o moj Kralju i Bože moj, *
ti si dao pobjede Jakovu.
Po tebi dušmane svoje odbismo, †
u tvome imenu zgazismo one *
koji se na nas digoše.
U svoj se lûk nisam pouzdavao, *
nit me mač moj spasavao.
Nego ti, ti si nas spasio od dušmana, *
ti si postidio one koji nas mrze.
Dičili smo se Bogom u svako doba *
i tvoje ime slavili svagda.
Slava Ocu.
Ant. Ti si nas, Gospodine, spasio i tvoje ćemo ime slaviti svagda.
II.
Ant. 2. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
A sad si nas odbacio i posramio nas, *
i više ne izlaziš, Bože, sa četama našim.
Pustio si da pred dušmanima uzmaknemo, *
i opljačkaše nas mrzitelji naši.
Dao si nas ko ovce na klanje, *
i rasuo nas među neznabošce.
U bescjenje si puk svoj prodao *
i obogatio se nisi prodajom.
Učinio si nas ruglom susjedima našim, *
na podsmijeh i igračku onima oko nas.
Na porugu smo neznabošcima, *
narodi kimaju glavom nad nama.
Svagda mi je sramota moja pred očima, *
i stid mi lice pokriva
zbog pogrdne graje podrugljivaca, *
zbog osvetljiva dušmana.
Slava Ocu.
Ant. Smiluj nam se, Gospodine, i ne prepusti baštine svoje sramoti.
III.
Ant. 3. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili *
niti povrijedili Saveza tvoga,
niti nam se srce odmetnulo od tebe, *
niti nam je noga s tvoje skrenula staze,
kad si nas smrvio u boravištu šakalskom *
i smrtnim nas zavio mrakom.
Da smo i zaboravili ime Boga našega, *
da smo ruke k tuđem bogu podigli:
zar Bog toga ne bi saznao? *
Tȁ on poznaje tajne srdaca!
Ali zbog tebe ubijaju nas dan za danom, *
i mi smo im ko ovce za klanje.
Preni se! Što spavaš, Gospodine? *
Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!
Zašto lice svoje sakrivaš, *
zaboravljaš bijedu i nevolju našu?
Jer duša nam se u prah raspala, *
trbuh nam se uza zemlju prilijepio.
Ustani, u pomoć nam priteci, *
izbavi nas radi ljubavi svoje!
Slava Ocu.
Ant. Ustani, Gospodine, i izbavi nas radi ljubavi svoje.
Gospodine, kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga.
Iz Knjige Ponovljenog zakona
9, 7-21. 25-29
Grijesi naroda i Mojsijev zagovor
U one dane progovori Mojsije narodu: »Sjećaj se i ne zaboravljaj kako si u pustinji ljutio Gospodina, Boga svoga. Od dana kad ste izašli iz zemlje egipatske do dolaska na ovo mjesto, Gospodinu ste se opirali. Na Horebu ste rasrdili Gospodina, i Gospodin je na vas tako planuo da vas je htio uništiti. Popeo sam se na brdo da primim kamene ploče, ploče Saveza što ga s vama sklopi Gospodin. Na brdu sam ostao četrdeset dana i četrdeset noći: niti sam jeo kruha niti pio vode. I dade mi Gospodin dvije kamene ploče, ispisane prstom Božjim, na kojima bijahu sve riječi što vam ih je Gospodin isred ognja na brdu rekao na dan zbora.
Kad je prošlo četrdeset dana i četrdeset noći, Gospodin mi dade dvije kamene ploče – ploče Saveza. I reče mi Gospodin: ‘Ustaj! Žurno siđi odavde, jer se pokvario narod tvoj koji si izveo iz Egipta. Brzo su zašli s puta koji sam im označio: već su sebi napravili livenog kumira.’ Još mi reče Gospodin: ‘Promatrao sam taj narod. Zbilja je to narod tvrde šije! Pusti me da ih uništim i njihovo ime izbrišem pod nebesima, a od tebe da učinim narod i jači i brojniji nego što je ovaj!’
Okrenuh se i siđoh niz brdo, a brdo svejednako plamtjelo u ognju. Dvije ploče Saveza bijahu mi u rukama. Pogledah: zbilja ste sagriješili protiv Gospodina, Boga svoga. Salili ste sebi tele od kovine. Tako ste brzo zašli s puta što vam ga Gospodin bijaše označio. Pograbih dvije ploče te ih bacih od sebe obadvjema rukama – razbih ploče pred vašim očima. Onda se ničice bacih pred Gospodina. Četrdeset dana i četrdeset noći – kao i prije – niti sam jeo kruha niti pio vode zbog svih grijeha koje ste počinili radeći zlo u očima Gospodina i srdeći ga. Jer se bojah srdžbe i gnjeva kojim je Gospodin usplamtio na vas da vas zatre. Ali me i tada Gospodin usliša.
I na Arona se Gospodin silno rasrdio, htio ga uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Vaš grijeh, tele što bijaste načinili, uzeh i sažegoh ga u vatri. U prah ga satrh i prah mu bacih u potok.
Zato sam pao ničice i ležao pred Gospodinom četrdeset dana i četrdeset noći, jer bijaše rekao Gospodin da će vas uništiti. Gospodina sam molio i rekao: ‘Gospodine, moj Bože! Ne uništavaj naroda svoga, baštine svoje koju si izbavio u svojoj veličajnosti i svojom moćnom rukom izveo iz Egipta. Sjeti se slugu svojih: Abrahama, Izaka i Jakova, a ne obaziri se na tvrdokornost ovoga naroda, na njegovu opačinu, na grijeh njegov, da se ne rekne u zemlji iz koje si nas izbavio: Gospodin ih nije mogao uvesti u zemlju koju im je obećao, ili ih je mrzio, pa ih je zato odveo da ih pomori u pustinji. A oni su tvoj narod, tvoja baština, oni koje si izveo svojom velikom moći i ispruženom mišicom.«
OTPJEV Izl 32, 11. 13. 14; 33, 17
R. Mojsije je zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: Gospodine, čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod? Odustani od zla svome narodu. Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se zakleo dati zemlju u kojoj teče med i mlijeko. * I Gospodin odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio.
O. Odgovori Gospodin Mojsiju: Ti uživaš moju blagonaklonost, jer te po imenu poznajem. * I Gospodin.
Iz Rasprave o djevičanstvu, svetog Ambrozija, biskupa
(Knj. 1, gl. 2. 5. 7-9: PL 16 /izd. 1845/, 189-191)
Još nesposobna za kaznu, a već zrela za pobjedu
Rođendan je djevičin, nasljedujmo njezinu nevinost; rođendan je mučeničin, žrtve prinesimo. Rođendan je svete Agneze. Kaže se da je u dvanaestoj godini podnijela mučeništvo. Što li je mrska ta okrutnost koja ne pošteđuje ni malahnu dob, a kako je velika moć vjere koja i u te dobi nađe svjedočanstvo!
Zar je u onom mlađahnom tijelu bilo mjesta za ranu? No, ako i nije imala čime da primi udar oružja, imala je čime da oružje nadvlada. Djevojčice u toj dobi ne mogu podnijeti ni mrko lice roditelja, a od uboda igle znaju se rasplakati kao da su im rane nanesene.
A ova se sred okrutne čete krvnika neprestrašena, u teškim trzajima škripavih lanaca nepomična, sva predala bodežu bijesnog vojnika, ne znajući još za umiranje, ali spremna da umre; i kad bi je protiv njezine volje vukli k žrtveniku, ona je usred vatre ruke pružala Kristu i u sam svetogrdni oganj utisnula znak slavlja Gospodina, Pobjednika, te vrat i obadvije ruke uvlačila u gvozdene stezače, ali nijedan stezač nije mogao obujmiti tako tanahne udove.
Je li to nova vrst mučeništva? Još nesposobna za kaznu, a već zrela za pobjedu, nepogodna za borbu a pogodna za vijenac pobjede, održi pouku o junaštvu djevojčica kojoj je „slaba strana” bila mlađahna dob. Ne bi tako nevjesta hrlila k svadbi kako je na stratište stupala ta djevica vesela rad uspjeha, žurna u koraku, ukrasivši glavu ne kovrčanom kosom već Kristom, urešena ne cvijećem nego vladanjem.
Svi plaču, ona ne. Čude se mnogi što tako olako rasipa svoj život što ga još ne okusi, a daje kao da ga se naužila. Zastaju svi u čudu što već biva svjedokinja Bogu, a tako je premlada da ne može ni sobom još raspolagati. Postigla je na kraju da je u Bogu našla povjerenja, a u ljudima ga nije našla, jer što je iznad prirode to je od Tvorca prirode.
Kako joj se strašno grozio krvnik da je prestraši, koliko li joj laskao da je nagovori, što li sve obećavao da se uda za njega. Ali ona će: »Pa to je uvreda Vjereniku, čekati da mi se tko svidi; imat će me Onaj koji me je prvi izabrao. Što oklijevaš, krvniče? Nek pogine tijelo što ga mogu ljubiti oči koje neću.« I stade, pomoli se i sagnu šiju.
Mogao si vidjeti gdje krvnik ustrepta kao da je sam pogođen, zadrhta desnica ubojice, problijedje mu lice u strahu za tuđu pogibao, dok se djevica za svoju ne poboja. Imate dakle u jednoj žrtvi dvojako mučeništvo: čednosti i vjere. I djevica je ostala i mučeništvo postigla.
OTPJEV
R. Proslavimo spomen-blagdan blažene Agneze, u pamet dozovimo što je sve pretrpjela! * U mladosti ju je smrt zadesila i život je našla.
O. Ljubila je ona jedinog Tvorca života. * U mladosti.
Svemogući vječni Bože, ti u svijetu odabireš nejake da postidiš jake. Udijeli nam da nasljedujemo postojanu vjeru svete Agneze mučenice, kojoj slavimo nebeski rođendan. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.