Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
Dušom njenom razboljenom,
Prolazio mač je ljut.
O koliko ucviljena
Bješe ona uzvišena
Bol bolòva sve to ljući
Blaga Mati gledajući
Muke slavnog Čeda svog.
Majku Božju videć tako
U tjeskobi tolikoj?
Tko protužit neće s Čistom,
Razdire se srce njoj?
Zarad grijeha svoga puka
Gleda njega usred muka
Gleda svoga milog Sina,
Ostavljenog sred gorčina,
Gdje se s dušom podijeli.
Gori sveđ za Krista Boga,
Da mu u svem omilim. Amen.
Ps 102 (101). Molitva prognanika
Bog nas tješi u svakoj našoj nevolji (2 Kor 1, 4).
I.
Ant. 1. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
Gospodine, usliši molitvu moju, *
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lica od mene *
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje: *
kad te prizovem, brzo me usliši!
Jer moji dani nestaju poput dima, *
a moje kosti gore kao oganj.
Srce mi se, udareno, suši kao trava *
i kruh svoj zaboravljam jesti.
Od snažnih jecaja mojih *
kosti mi uz kožu prionuše.
Sličan sam čaplji u pustinji, *
postah ko ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem *
ko samotan vrabac na krovu.
Svagda me grde dušmani moji; *
proklinju me oni što bjesne na me.
Pepeo jedem poput kruha, *
a piće svoje miješam sa suzama
zbog tvoje ljutine i gnjeva, *
jer si me digao i bacio.
Moji su dani ko oduljena sjena, *
a ja se, gle, sušim poput trave.
Ant. Gospodine, vapaj moj k tebi da dođe; nemoj sakrivati lica od mene.
II.
Ant. 2. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
A ti, Gospodine, ostaješ dovijeka *
i tvoje ime kroza sva koljena.
Ustani, smiluj se Sionu; †
vrijeme je da mu se smiluješ *
– sada je čas!
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, *
žale ruševine njegove.
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega, *
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion, *
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih *
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, *
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta, *
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva, *
da izbavi smrti predane,
da se na Sionu navijesti ime Gospodnje *
i njegova hvala u Jeruzalemu,
kad se narodi skupe *
i kraljevstva da služe Gospodinu.
Ant. Osvrni se, Gospodine, na prošnju ubogih.
III.
Ant. 3. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Putem si istrošio sile moje, *
skratio mi dane.
Rekoh: »Bože moj, nemoj me uzeti
u sredini dana mojih! *
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
U početku utemelji zemlju, *
i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, *
sve će ostarjeti kao odjeća.
Mijenjaš ih poput haljine, i nestaju: †
ti si uvijek isti *
– godinama tvojim nema kraja.
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru, *
i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.«
Ant. Ti si, Gospodine, utemeljio zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.
Poslušaj, narode moj, moju nauku.Prikloni uho riječima usta mojih.
Iz Knjige proroka Ezekiela
8, 1-6. 16 – 9, 11
Sud nad grešnim Jeruzalemom
Godine šeste, šestoga mjeseca, petoga dana, dok sjeđah u svojoj kući, a preda mnom starješine judejske, spusti se na me ruka Gospodnja.
Pogledah, i gle: tu kao neki čovjek; od njegovih kao bokova naniže oganj, a od njegovih kao bokova naviše bljeskanje, nešto poput usijane kovine. Ispruži nešto nalik na ruku i uhvati me za kosu na glavi. Uto me duh podiže između zemlje i neba i ponese me u božanskome viđenju u Jeruzalem, na ulaz unutrašnjih vrata, što su okrenuta prema sjeveru, gdje stoji kumir, ljubomora koja izaziva ljubomoru.
I gle, ondje bijaše Slava Boga Izraelova, kao što je vidjeh u dolini. I reče mi: »Sine čovječji, podigni oči prema sjeveru!« I podigoh oči prema sjeveru. I gle, kumir, ljubomora, bijaše i na sjeveru, kraj vrata žrtvenika, na strani prema ulazu. I reče mi: »Sine čovječji, vidiš li što oni ovdje čine? Velike su to gnusobe što ih dom Izraelov ovdje čini, samo da me udalji iz mojega Svetišta. A vidjet ćeš i gorih gnusoba!«
I povede me u unutrašnje predvorje Doma Gospodnjeg. Ondje, na ulazu u Hekal Gospodnji, između trijema i žrtvenika, bijaše oko dvadeset i pet ljudi, okrenutih leđima Hekalu Gospodnjem, a licem prema istoku, i ondje se prema istoku klanjahu suncu.
I reče mi: »Vidiš li to, sine čovječji? Malo li je domu Judinu svih ovih gnusoba što ih ovdje čine, nego mi još zemlju pune i nasiljem, i ponovno me izazivaju, i granama pred nosom mašu? Zato ću i ja sada postupiti s njima jarosno, i oči se moje više neće sažaliti, i neću im se smilovati. I kad stanu iza glasa vikati na moje uši, neću ih uslišiti.«
Tada zagrmje na moje uši i reče: »Kazne grada! Priđite svaka sa svojim zatornim oružjem u ruci!« I gle, dođoše šestorica ljudi s gornjih vrata, što su okrenuta k sjeveru, svaki sa svojim zatornim oružjem u ruci. Među njima bijaše i jedan odjeven u lan, s pisarskim priborom za pojasom. Uđoše oni i stadoše uz tučani žrtvenik. A Slava Boga Izraelova vinu se s kerubina, nad kojima lebdijaše, prema pragu Doma.
I pozva čovjeka odjevena u lan, koji imaše za pojasom pisarski pribor, te mu reče: »Prođi gradom Jeruzalemom i znakom ‘tau’ obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!« A drugima reče na moje uši: »Pođite za njim gradom i ubijajte bez milosrđa. Oči vaše neka se ne sažale, i nemajte smilovanja. Pobijte starce, mladiće, djevojke, djecu i žene; istrijebite ih sve do posljednjega. Ali na kome bude znak ‘tau’, njega ne dirajte. Počnite od mojega Svetišta!«
I oni počeše od starješina koji stajahu pred Domom. I reče im: »Oskvrnite Dom moj i napunite mu predvorje truplima! Krenite!« I oni iziđoše te zaredaše ubijati gradom.
Dok su oni klali, ja ostadoh, bacih se ničice i zavapih: »Jao, Gospodine Bože! Zar ćeš zaista uništiti sve što preostade od Izraela, da iskališ svoj gnjev nad Jeruzalemom!« Reče mi: »Veoma je veliko bezakonje doma Izraelova i doma Judina; zemlja je puna krvi, a grad krcat zločina. Govore: ‘Gospodin je ostavio zemlju! Ne vidi Gospodin!’ I zato se moje oči neće sažaliti, i neću im se smilovati: djela ću im njihova oboriti na glavu!«
I gle, čovjek odjeven u lan, koji imaše za pojasom pisarski pribor, javi vijesti: »Učinih kako si mi zapovjedio!«
OTPJEV Mt 24, 15. 21. 22; Otk 7, 3
R. Kada vidite da grozota pustoši stoluje na svetome mjestu, tada će biti velika tjeskoba; i kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. * No poradi izabranih,skratit će se dani oni.
O. Ne udite ni zemlji ni moru dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima. * No poradi.
Iz Govorā svetoga Bernarda, opata
(Govor u nedjelju u osmini Uznesenja, 14-15: Sabrana djela, Cisterc. izd. 5 [1968], 273-274)
Majka stajaše uz križ
Mučeništvo Djevice predano nam je i u Šimunovu proročanstvu i u samom izvještaju o Gospodnjoj muci. O djetetu Isusu kaže taj sveti starac: Ovaj je postavljen kao znak komu će se protiviti; Mariji pak reče: A tebi će mač probosti dušu.
Doista, blažena majko, tvoju je dušu probo mač. Inače, da nju nije probo, bio bi probio tijelo Sina. Kad tvoj Isus – doduše, on je Isus sviju, ali je posebno tvoj – kad je on dakle ispustio duh, okrutno se koplje nije dotaklo njegove duše. Ono je otvorilo njegov bok, ne štedeći ni mrtvoga, pa iako mu nije moglo nauditi, ono je ipak probolo tvoju dušu. Njegove duše naime tamo više nije bilo, ali tvoja se zacijelo nije mogla otrgnuti. Tvoju je dušu dakle probola silina boli, pa te s pravom nazivamo više nego mučenicom. U tvojoj je naime duši učinak supatnje nadišao osjet tjelesne patnje.
Zar ti nisu bile oštrije od mača one riječi koje doista probijaju dušu i diraju tako da razdiru dušu i duh: Ženo, evo ti sina!? Koje li zamjene! Umjesto Isusa daje ti se Ivan, sluga za Gospodara, učenik umjesto Učitelja, Zebedejev sin za Sina Božjega, samo čovjek umjesto pravoga Boga. Kako da to što si čula ne probije tvoju preosjećajnu dušu, kad i samo sjećanje na to razdire i naša srca, iako su ona od kamena i željeza?
Ne čudite se, braćo, što se veli da je Marija bila mučenik u duši. Neka se čudi onaj tko se ne sjeća da je čuo kako Pavao među najvećim krivnjama u pogana spominje to što su bili bez osjećaja. To je bilo daleko od Marijina srca, pa neka bude daleko i od njezinih slugu.
No možda će netko reći: »Pa zar nije unaprijed znala da će on umrijeti?« U to nema sumnje. »Zar se nije neprestano nadala da će on uskrsnuti?« Nadala se, s pouzdanjem. »I uza sve to žalovaše zbog razapetog?« Da, i to veoma jako. Uostalom, tko si ti, brate, i otkud ti ta mudrost da se više čudiš Mariji koja je sutrpjela negoli Sinu Marijinu koji je trpio? On je i u tijelu mogao umrijeti, a ona da ne bi mogla u srcu suumrijeti? Kod Sina učinila je to ljubav, od koje nitko nije imao veću; i kod Marije je to učinila ljubav, nakon koje nijedne joj slične ne bješe.
OTPJEV Lk 23, 33; Iv 19, 25; usp. Lk 2, 35
R. I kad dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega. * Uz križ Isusov stajaše majka njegova.
O. Tada je njezinu blaženu dušu probo mač boli. * Uz križ.
Bože, ti si htio da uz tvoga Sina, na križ podignuta, stoji Majka supatnica. Daj Crkvi svojoj da zajedno s njome bude dionica Kristovih muka te zavrijedi udio u njegovu uskrsnuću. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.