Bože, u pomoć mi priteci. Slava Ocu. Kako bijaše. Aleluja.
Izostavlja se kad neposredno prethodi Pozivnik.
Tvoj pobjedni dan slavimo
Kad Krist te nebom usreći
Za tvoju krv prolivenu.
I krutog suca zemaljskog,
A Krist ti, Sudac preblagi,
Nebesku radost dosudi.
U svijetloj blistaš odjeći
Što smrt je tvoja ubijeli
U krvi Krista Jaganjca.
Izmoli Kristov blagoslov:
Da savjest teret odbaci,
Proštenja milost osjeti.
Kod Krista za nas posreduj:
Da molitve nam usliši
I sve nam grijehe oprosti.
Ko Tješitelju presvetom
Što neuvelim vijencem te
Za ljubav vjernu okruni. Amen.
Ps 50 (49). Za bogoslužje u duhu i istini
Nisam došao dokinuti Zakon, nego dopuniti (usp. Mt 5, 17).
I.
Ant. 1. Bog naš dolazi i ne šuti.
Bog nad bogovima, Gospodin,
govori i zove zemlju *
od izlaza sunčeva do zalaza.
Sa Siona predivnog Bog zablista: *
Bog naš dolazi i ne šuti.
Pred njim ide oganj što proždire, *
oko njega silna bjesni oluja.
On zove nebesa odozgo i zemlju *
da sudi narodu svojemu:
»Saberite mi sve pobožnike *
koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!«
Nebesa objavljuju pravednost njegovu: *
on je Bog sudac!
Ant. Bog naš dolazi i ne šuti.
II.
Ant. 2. Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu.
»Slušaj, narode moj, ja ću govoriti, †
o Izraele, svjedočit ću protiv tebe: *
ja, Bog – Bog tvoj!
Ne korim te zbog žrtava tvojih – *
paljenice su tvoje svagda preda mnom.
Neću od doma tvog uzet junca, *
ni jaraca iz tvojih torova:
tȁ moje su sve životinje šumske, *
tisuće zvjeradi u gorama mojim.
Znam sve ptice nebeske, *
moje je sve što se miče u poljima.
Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, *
jer moja je zemlja i sve što je ispunja.
Zar da ja jedem meso bikova *
ili da pijem krv jaraca?
Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, *
ispuni Višnjemu zavjete svoje!
I zazovi me u dan tjeskobe: *
oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.«
Ant. Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu.
III.
Ant. 3. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva; poznavanje Boga, ne paljenice.
A grešniku Bog progovara: †
»Što nabrajaš naredbe moje, *
što mećeš u usta Savez moj?
Ti, komu stega ne prija, *
te riječi moje za leđa bacaš?
Kad tata vidiš, s njime se bratimiš *
i družiš se s preljubnicima.
Svoja si usta predao pakosti, *
a jezik ti plete prijevare.
U društvu na brata govoriš *
i kaljaš sina matere svoje.
Sve si to učinio, a ja da šutim? †
Zar misliš da sam ja tebi sličan? *
Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči.«
Shvatite ovo, svi vi koji Boga zaboraviste, *
da vas ne pograbim, i nitko vas spasiti neće.
Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: †
i onomu koji hodi stazama pravim – *
njemu ću pokazati spasenje svoje.
Ant. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva; poznavanje Boga, ne paljenice.
Slušaj, narode moj, ja ću govoriti.Bog – Bog tvoj ja sam.
Iz Knjige proroka Jeremije
42, 1-16; 43, 4-7
Jeremija i narod nakon zauzeća grada
U one dane svi vojni zapovjednici, osobito Johanan, sin Kareahov, i Azarja, sin Hošajin, i sav narod, malo i veliko, pristupiše i rekoše proroku Jeremiji: »Pomno počuj molbu našu! Zagovaraj nas pred Gospodinom, Bogom svojim, za sav ovaj ostatak, jer nas, kako i sam vidiš, ostade još samo malo od velikoga broja koliko nas je nekoć bilo. Neka nam Gospodin, Bog tvoj, objavi kuda da krenemo i što valja da činimo.«
Prorok im Jeremija odgovori: »Pristajem. Pomolit ću se, kao što rekoste, Gospodinu, Bogu vašemu, i javit ću vam sve što on odgovori, ni riječi vam neću zatajiti.« Oni pak rekoše Jeremiji: »Neka Gospodin bude istinit i vjerodostojan svjedok protiv nas ako ne postupimo sasvim po riječima koje će nam Gospodin, Bog tvoj, po tebi objaviti. Bio povoljan ili nepovoljan glas Gospodina, Boga našega, komu te šaljemo, mi ćemo ga slušati da nam dobro bude što poslušasmo glas Gospodina, Boga svojega.«
Poslije deset dana dođe riječ Gospodnja Jeremiji. Tada on pozva Johanana, sina Kareahova, sve vojne zapovjednike koji bijahu s njim, i sav narod, malo i veliko, te im reče: »Ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, kojemu ste me poslali da izlijem preda nj molbu vašu: Ako budete mirno živjeli u zemlji ovoj, podići ću vas, i neću vas više razoriti; posadit ću vas, a ne iskorijeniti. Jer se kajem za zlo koje sam vam nanio. Ne bojte se kralja babilonskoga od koga strahujete. Ne bojte ga se – riječ je Gospodnja – jer ja sam s vama da vas spasim i izbavim iz ruku njegovih. I ja ću vam pribaviti milost da vam se smiluje i pusti vas da u zemlji svojoj živite.
Ako pak kažete: ‘Nećemo ostati u ovoj zemlji’, ne pokoravajući se glasu Gospodina, Boga svoga, ako kažete: ‘Ne, u Egipat idemo, rata više da ne vidimo, glasa bojnog roga više da ne čujemo, da ne moramo biti više gladni kruha; da, onamo idemo’, onda čujte riječ Gospodnju, vi koji ste Ostatak Judeje: Ovako govori Gospodin nad Vojskama, Bog Izraelov: Ako ste odlučili krenuti u Egipat da ondje živite, mač kojega se plašite, u zemlji će vas egipatskoj dostići; glad od koje strahujete, u Egiptu će vam biti za petama: i ondje ćete umrijeti!«
I Johanan, sin Kareahov, i svi zapovjednici i sav narod ne poslušaše glasa Gospodnjeg da ostanu u zemlji judejskoj. Nego Johanan, sin Kareahov, i vojni zapovjednici povedoše sav ostatak Judin, one što se vratiše iz zemalja kamo bijahu izagnani, da se nastane u zemlji judejskoj: muževe, žene i djecu, i sve kraljevske kćeri i sve ljude koje je Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, ostavio kod Gedalije, sina Šafanova, sina Ahikama, pa i proroka Jeremiju, i Baruha, sina Nerijina, te se oni iseliše u Egipat, jer ne slušahu glasa Gospodnjeg. I tako dođoše u Tafnis.
OTPJEV Jr 42, 2; Tuž 5, 3
R. Zagovaraj nas pred Gospodinom, Bogom svojim, za sav ovaj ostatak, * jer nas od velikog broja osta samo malo.
O. Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice. * Jer nas.
Iz spisa o blaženom Marku Stjepanu Krizinu, mučeniku
(Uvodnik Katoličkog lista 1905, str. 14-15)
Mučeništvo je smrt kojom se polaže svjedočanstvo za Krista
Osvrnimo se s malo riječi na uzrok osobitog odlikovanja, vječne sreće i blaženstva blaženoga Marka Stjepana Krizina. S bogoslovskoga gledišta mučeništvo – martyrium – je smrt koju mučenik dragovoljno prima i strpljivo kao svjedočanstvo za Krista podnosi, kad mu je nanose neprijatelji vjere Kristove. Već samo ime grčko »martyrion« kazuje nam da nije svaka smrt mučeništvo, nego ona smrt kojom se polaže svjedočanstvo za Krista. Nije naime dosta da srcem samo vjerujemo u Krista, nego je potrebno da onu vjeru koju srcem svojim prigrljujemo, izvanjskim načinom ispovijedamo prema zapovijedi Kristovoj: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred svojim Ocem koji je na nebesima.
To ispovijedanje ili priznanje biva u redovnim prilikama običnim kršćanskim življenjem: tko na kršćansku živi, ispovijeda vjeru svoju. Ali u izvanrednim prilikama, kad neprijatelj Krista zahtijeva od kršćanina da se odreče svoje vjere, tada treba da se pokaže značaj kršćanina da je stalan i čvrst u svojoj vjeri. Slabići popuste, padnu, postanu odmetnici – znak da u njima nije bilo čvrstoće ni stalnosti koja je značajka svake prave kršćanske kreposti, a po tom i vjere. Zato uči sv. Toma da je mučeništvo djelo junačko, djelo hrabrosti. Glavno je razlog zašto se smrt podnaša. Svakom mučeništvu razlog je zbilja vjere, uči sv. Toma.
OTPJEV
R. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. * Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti.
O. Sve gubitkom smatram da upoznam Krista. * Stoga.
Bože, danas svetkujemo pobjedničko slavlje prezbitera i mučenika Marka Križevčanina. Usliši nam molitve i daj da poput njega budemo tebi vjerni sve do smrti. Po Gospodinu.
Blagoslivljajmo Gospodina.Bogu hvala.